proza

Marija Borovičkić: Moja prijateljica L`Origine

Pročitajte jedan sasvim osobni put kroz povijest moderne umjetnosti s Courbetovom L'origine du mond kao vodiljom.
Marija Borovičkić rođena je 1985. u Splitu, a magistrirala na odsjecima za povijest umjetnosti i etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom u Zagrebu. Zastupljena je u antologiji mlade proze "Bez vrata bez kucanja".



 

MOJA PRIJATELJICA L`ORIGINE

 

1. Prvi susret

 

Ni pet ni šest, predamnom su se raširile gole ženske noge kao Crveno more pred Mojsijem.

A sve je do tada bilo uniformirano i očekivano, slika za slikom, panel za panelom, prostorija za prostorijom…

Naivno zatečena, s osmjehom od uha do uha, zagledala sam se u sliku, točnije ulje na platnu, kao da sam prvi put vidjela onu stvar. Profesor se mrtvo hladno prebacio s prijašnje slike na ovu, tek lagano i usporeno podigavši prstom skupe naočale prema korijenu nosa. Dok je on bacao činjenice o dotičnoj, ja sam hvatala tek komadiće njegovog pretihog cjelodnevnog monologa: „Gustave Courbet“, „L`Origine du monde ili Izvor svijeta“, „nastalo godine tisuću osamsto šezdeset…“ „začetnik realizma“, „odbacio idealizam i konvencije“, „brojne kontroverze“…

I prije nego sam se zbrojila i snašla - novi glas:

 

-          What do you say about this?

 

Prpošno me upitao mlađahni stranac s dobrim engleskim, dovoljno nesavršenim da shvatim da priča nematerinji jezik. Ljepuškast i za glavu manji od mene, ličio mi je na tipičnog putnika backpackera, mladog, alternativnog hedonistu (trunku presrdačnog i prekomunikativnog za moj ukus), na samotnog svjetskog putnika koji upoznaje stotine ljudi mjesečno, neradnika sina bogatih roditelja i još niz stvari koje sam neraspoloženo i stereotipno iskonstruirala u nekoliko sekundi komunikacije s njim.

 

-          Ha? About this picture? – pitam ja, praveći se da ne znam o čemu priča, kupujući vrijeme za smišljanje suvislog odgovora.

 

Umjesto čekanog odgovora provrtila sam svoje ženske bodljikave misli i zaključila da smo oboje stranci u ovoj državi i posjetitelji u ovom muzeju i da je od cijele gomile studentica i nekoliko starijih profesora, uhvatio baš mene za spontano čavrljanje na engleskom.

Čudan sjaj u njegovim očima kojima me prefokusirano gledao i širok presrdačni osmjeh uvjerili su me da je cijeli prepun nečeg „pre“ i da nije uletio slučajno meni i slučajno na ovoj slici. Stoga sam, da zadržim minimum pristojnosti i nešto više licemjernosti, pročavrljala par riječi, reda radi.

 

I tako sam se ja prvi put susrela sa ovom slikom, u ovim i ovakvim muško-ženskim okolnostima...

 

2. Slikar i kičerica

 

Nekoliko godina kasnije, ne baš identična ova slika, ali sasvim dosljedno utjelovljena u novoj slici, ukazala mi se ponovno:

 

-          A kolko gospodična imate godina, ak se smije znat? – upitao me stariji gospodin.

-          27.

-          Ma kaaakvi! Ne veerujem vam! Sigurno nemate prek 20. Uvrh glave, jel tak, Miha?

-          Tak je, ja ne bi dal ni prek 17.

 

Trude se oni i trudim se ja, ostati ljubazna.

Nadaju se pak oni da mi laska. A nadam se ja da uskoro odlaze.

Slađahna maglica iluzije da nam godine ipak ne prolaze, više me guši nego očarava stoga paralelno nastojim razbistriti prebukirani obzor razmišljanjem o nečem drugom.

 

Dakle, što se udvaračkih metoda i njihove sofisticiranosti tiče, iako imamo iste instinkte kao naši kućni ljubimci, odmakli smo korak dalje. Imamo manire, taktiku i planove. Lijepo se oblačimo, uređujemo, obrazujemo, vježbamo dobrim ponašanjima i predviđanjim i upravo zato bogatstvo ljudske komunikacije naprosto fascinira izmjenom boja, oblika i posljedica. Čak se eto i zaljubljujemo, ponekad i smrtno, kako kažu. Komunikacija udvaranja je antropološko čudo, baš kao i umjetnost.

 

Nakon što sam provarila ovaj zaključak, lutajući mislima na drugu stranu od teme tekućeg razgovora, počela me lagano hvatati panika od tog antropološkog čuda i neizvjesnog kraja predugačkog razgovora prepunog komplimenata i slađahnih maglica. Pitala sam se tko je pobogu taj stariji sijedi čovjek pod crnim šeširom u gospodskom mantilu. Sav naočit i uglancan, s finim manirama i onim kunsthistoričarskim vještačkim načinom na koji gleda izložene slike. Potražila sam ga na internetu i pronašla, i to ne samo njega, nego i Nju.

 

Gospodin je slikar, uvaženi, kako kažu kolege u predgovorima. I to slikar erotske tematike, metalnih penisa i strateških ženskih mjesta.

 

Krasno, mislim si, gledajući crvenu ženu raskošno raširenih nogu na Googleovog tražilici. Ova je pak prava erotska kičerica, dosta modernija, skicozno naslikana, bez previše detalja, ne broji svaku dlaku, a ima još i dvije noge, dvije štikle, dvije ruke, dvije cice i jednu potpuno zanemarenu, skoro izbrisanu glavu.

 

Slikarstvo u duhu modernizma može si priuštiti krivu boju, slobodu selekcije bitnog i eliminacije nebitnog, stoga je sve regularno.

 

3. Profesor i Postpepeljuga

 

Ako je za vjerovati zapadnoj povijesti umjetnosti, nakon prve i druge moderne došla nam je i treća - postmoderna, a ona je pak udrobila u sebe sve dotadašnje stilove, pravce, perspektive i prakse, dajući si još veće pravo od moderne – pravo spajanja nespojivog. Što luđe to bolje. Ako smo do sada mislili da nešto znamo, postmoderna će nam dokazati da ipak ne znamo.

 

Zato me je moja L`Origine i posljednji, treći put provela kroz povijesno-umjetničko putovanje.

 

Naime, jedne lijepe ljetne večeri (moram to naglasiti jer u takvim se večerima događaju posebna poznanstva), na moje radno mjesto naišao je jedan zanimljiv profesor, zasigurno intelektualac. Visok, markantan, elokventan i spreman za razgovore. Za početak.

 

Nas dvoje obišli smo cijelu galeriju, uzduž i poprijeko, ćaskajući neformalno o slikama, skulpturama, suvremenoj umjetnosti i smislu - svega. Bilo je to jedno od mojih stručnih vodstva, s odličnim sugovornikom, puno više kreativnog žara interpretiranja i puno manje monologa.

 

Histeričan poziv očuha koji me je čekao na prometnoj cesti pred galerijom na sva četiri žmigavca, u sekundi me otrgnuo iz te bajkovite umjetničke rute i ja sam, baš poput Pepeljuge (točno pred ponoć!), poletjela vani, uz kratak pozdrav i iskreno žaljenje zbog prekinute diskusije.

 

S obzirom da Pepeljuge i ine princeze ne ostaju neugodno nedorečene i da se njihov mužjak ponovno pojavi kad-tad, pojavio se eto i ovaj moj posjetitelj.

 

Nakon mjesec dana pod galerijskim pultom dočekala me bijela kuverta. Nemarnim rukopisom napisano je „za Mariju“. U kuverti razglednica. Slika. Igračka. Moja prijateljica L`Origine u plastificiranoj verziji lomljenja svjetlosti. Kada se slika nagne prema dolje – pica. Kada se nagne prema gore – pimpek!

 

Ponovno me zatekla, i to kako... Intenzivno razmišljam o suptilnosti te njegove poruke. I zaključujem: ma zaista jedan intelektualan čin, nedvosmislen, a opet u duhu umjetnosti i našeg noćnog razgovora. Dapače, dotiče se i suvremenih teorija, propituje muško-ženske odnose, zadire u feminističke teorije, seksologiju, pitanje identiteta, suvremenih intervencija u klasična djela, nove medije… Slojevitost tumačenja nema kraja i to je onaj spomenuti „post“.

 

A kada se ogoli sva ta roba – pica i pimpek, od jednog profesora.

 

I jedna Postpepeljuga.

 

4. Zajednički L`Origine

 

Tako sam ja pomoću moje L`Origine savladala umjetnost 19. i 20. stoljeća u Europi.

No, ipak, nisam odoljela zapitati se kako bi izgledala jedna drugačija povijest umjetnosti, neka o kojoj se ne priča i o kojoj nas nitko nije podučio, pr. neka afrička plemenska, kojoj povijest ne prolazi kroz vremensku lentu sa strelicom, koja stoljeća ne bilježi tako temeljito ili ih pak, nekom nezamislivom odvažnošću, niti ne broji.

Imaju li takve kulture prvo naslikane sve dlake na svome mjestu pa kreativan izbris nekog uda pa zatim igračku za odrasle - varavog hermafrodita?

 

I nije mi dosta, moram još malo - postoji li i kod njih tisuću metoda udvaranja ili samo njih nekoliko? Možda samo poziv? Ruku na srce, sa svim tim kamuflažama i bez njih, moja prijateljica pica L`Origine ipak je samo pica, i svi se mi posložimo jedni s drugima kao puzzle, bez obzira imamo li fine mantile, vodimo li intelektualne razgovore ili širimo neodoljive osmjehe.

 

Kada skinemo svu tu pomno ispeglanu odjeću antropološkog čuda, ponovno dolazimo na obični zajednički L`Origine i vraćamo se na početak evolucije. I ove priče.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg