poezija

Nora Verde: Pisanje iscjeljuje

Nora Verde pseudonim je autorice rođene 1974. godine u Dubrovniku. Završila je studij Hrvatskog jezika i književnosti u Zadru.
Književnom praksom počinje se baviti kao studentica kada objavljuje prvu knjigu poezije „Sezona bijegova“.
Pod literarnim imenom Nora Verde piše i objavljuje prvo proznu knjigu „Posudi mi smajl“ koncem 2010. te „Do isteka zaliha“ 2013.
Piše i uređuje za feministički portal Vox Feminae.

NE VOLIM METAL  I NE VOLIM PLASTIKU

Jer hladna je noć

I hladna je piva

A život  i dalje kurva

Otirem znoj pod pazuhom

Prste guram pod nos

Zanimam se za svoje stanje

Stalo mi je

Dolazi jesen

I sve će poć u pičku materinu

Moj trud da postanem dijete Vasione

Da pohađam satove joge i pročistim čakre svoje nečiste

Dokle god je trafika što u ovom gradu

Rade po cijele jebene noći

Dokle god je filtera, rizli, indie popa i folka

Portala, klikanja, pepeljara, piknika, partyja, ljudi, dogovora, minglanja, fejsa

I svakog drugog smora

Moj balkon otkriva sve o meni

Na njemu tegla tek niklog bosiljka

Uredno obješene mokre košulje

Plastični stol stolnjak i stolice

Šest praznih boca pive

Jer ne volim metal i ne volim plastiku

Staklo moj je element drugarice

Volim kad je primim u ruku

Obgrlim 

Malo ispod struka

Ponekad staklo prinesem obrazima

I buljim kroz prozor sa sedmog kata

U raskrižje pred Avenue Mallom

Misao mi je laka

Usne iscpucale od žeđi

Vojnik sam u pustinji

GLAVU GORE

Zašto ne pišem o tome

Pitaju

Gledaju ravno u oči

Nabiru čelo

Pisanje iscjeljuje

Govore

Ljudi koji nikad nisu zaista pisali

Ponavljaju tu lajnu

Kao što glas automatske sekretarice tuli

"Osoba se ne javlja, nazovite kasnije"

Ne pada im na pamet

Da sami pišu o svojim sranjima

Jok, nema šanse

Kad ih pitam kako su

Kažu "dobro je, samo nek je zdravlja"

Pa odmagle nekud s rukama u džepovima

Na putu kući

U memljivom tramvaju

Vadim iz torbe

Olovku i rokovnik

Rasklapam ga po sredini i pišem

Paradiram

Glumim pjesnikinju

Namrgođenu urbanu

Igram se

Recikliram svoje karmičko smeće

Činim kako su me savjetovali

Pišem

I ponovno se valjam u svojim govnima

Pisanje iscjeljuje

Šapućem

Glavu gore

Kažem u sebi

I izađem iz tramvaja

U hladnu vlažnu maglu

UVIJEK SU MI BILI SUMNJIVI

Ti pjesnici nepomućenog sklada forme

S njima nešto nije u redu

Većina te bratije

Su žigola i sponzoruše

Da, to su

I ciljaju na naše papile, nosnice, centar za ugodu – transmitere

Sve bi dali da nam se omotaju oko jezika i progovore umjesto nas

Eklektičnim svojim jezikom da zapalucaju

Kroz preskupe tvrde korice

Ne može si pomoć

Dok čita te njihove strofe što su kitice

Razjari se i počne hodati po sobi gore dolje

Svijet je kroz njihovo brodsko okno

Ulaštena i okrugla seppia

Blag i prijateljski krajolik

Oni imaju broda da broduju

Nas ostavljaju na pučini sinjoj

Nategnu luk, a strijela kud padne

Ne brinu se

Lakomi Afroditini strijelci

Tko će za njima pokupiti smrvljeno granje i ranjene ptice

Njima je život pjesma

I nakazno mala doza rizika

Uvijek su mi bili sumnjivi