proza

Igor Beleš: Hejzi je imao smisla

Igor Beleš rođen je 1978. godine u Borovu Naselju. Živi u Rijeci. Osim što piše prozu, piše recenzije za glazbeni portal muzika.hr, svira klavijature u bendu i povremeno radi kao DJ. U riječkoj ediciji Katapult objavio je svoj prvi roman "Svitanje na zapadu" (2012.).



 

          Odrastati u industrijskom naselju na prvi pogled i nije baš neki jackpot za idealno djetinjstvo. Tvorničke trube prvo te bude u pet ujutro, pa u šest, označavajući tako početak prve, a onda poslije u 14 kraj prve i početak druge smjene. Hvala nebesima štedjeli su nas one večernje u 22 sata, kada su obućarski i gumeni insomnijaci u plavim kutama odlazili praviti cipele za nas spavače da se ne bismo ujutro probudili bosi. To je imalo smisla.

          I škola je imala smisla. Eksperimentalna. Nisam siguran postoje li još i danas takve, uz sve te prosvjetne ministre koji i sami izgledaju kao da su rezultat nečijeg neuspjelog eksperimenta. Tada ih je u Hrvatskoj bilo čak pet i ja sam pohađao jednu od njih. Za one malo manje upućene, eksperimentalna škola nije ustanova koja vrši pokuse na učenicima, nego na nastavnom programu, a onda uspjehe tih pokusa potencijalno primjenjuje u cijelom školskom sustavu. Tako je bilo nekad i to je imalo smisla.

          Moja je generacija imala sreću biti dijelom zaista jedinstvenoga eksperimenta. Kao prvo, škola je bila prenapučena jer svi ti gumari i obućari nisu radili samo cipele, nego i djecu. Mi smo, po uzoru na naše roditelje, školu pohađali u tri smjene: prva od 7 do 11 sati, druga od 11 do 15 i treća od 15 do 19. Niti jedan dan nisi bio u školi duže od četiri sata. To je itekako imalo smisla.

          Raspored sati sastojao se od četiri školska sata osnovnih predmeta, a posljednji peti bio je izborni. Izborni predmeti širili su se na sve poznate i nepoznate grane ljudskih djelatnosti, od novinarstava, informatike koja je tada bila još u povojima, preko astronomije, kemije, biologije sve do košarke i nogometa. Moj najbolji školski prijatelj i ja mudro smo izabrali novinarstvo ponedjeljkom, a sve ostale dane košarku. Na novinarstvu smo još nešto i radili za školski list, a ostatak tjedna za petog školskog sata bili smo puki statisti prenapučene dvorane jer su svi izabrali košarku kao izborni predmet. Svaki peti sat možda bi i dotakli loptu, a ostalo vrijeme smo uglavnom proveli sjedeći na prašnjavom parketu gledajući starije učenike kako igraju košarku. Nije to bio baš neki NBA, ali je imalo smisla.

          Na nedjeljnim matinejama najčešće smo gledali kako partizani tamane Švabe. Ustaše i četnici, po našem shvaćanju, također su bili Švabe koji su u školi naučili naš jezik. I njih su partizani tamanili. Isto tako smo ih i mi tamanili, poslije u igri kada smo pokušavali vlastitom maštom prenositi scene iz filma na livadu iza zgrade. To je imalo smisla.

          Na dan kada smo postali pioniri, gradska dvorana je bila puna. Nakon tog dana samo sam je još jednom vidio punu i to na koncertu Bijelog dugmeta kada sam ponovno shvatio važnost dana kada sam stupio u pionire. Na dvoranskom parketu hrpa jednako obučene djece, a na tribinama njihovi roditelji. Moja mama uvjeravala me kako me je odmah ugledala, ali ja danas više nisam siguran u to. Kroz sve te identične plave kapice i crvene marame sretan sam što me je prava majka poslije i našla. To nije imalo smisla.

          Tada je došla devedeseta i mi smo ispred direktorove kuće vidjeli Yugo Floridu i maštali kako ćemo kad odrastemo imati upravo takav automobil. Na svu sreću vrijeme je izbrisalo smisao iz te odluke.

          Tada smo mi postali Švabe koji su u školi učili naš jezik. Moj prijatelj je postao četnik, a ja ustaša. Kako smo postali ono što smo toliko puta tamanili na livadi iza zgrade, još i danas mi nema smisla. Prestali smo tamaniti Švabe, više nismo zajedno nabijali loptu, više nije bilo partizanskih filmova na nedjeljnim matinejama. Umjesto toga dobili smo nedjeljne mise i zemljopisne vriske. Meni nije bilo jasno ako je to sve Jugoslavija, zašto smo sad to podijelili na Hrvatsku i Srbiju. A ako već i postoji ta podjela, zemljopisno je Borovo naselje pripadalo Hrvatskoj što su moji srpski prijatelji odbijali tvrdeći kako je to ipak Srbija. To mi sve nije imalo smisla, ali te su nacionalističke teme zamijenili vječna pitanja statusa Eternije, He-Mana i Skeletora, iako je status Eternije uvelike imao više smisla od statusa Jugoslavije.

          Moji prijatelji iz razreda polako su počeli nestajati bez traga. Svakim nas je danom u razredu bilo manje. Na pitanje što se dogodilo s Jovankom, Jovanom, Antom, Slavkom nitko nije imao odgovora. Jesu li bolesni? Treba li im zadaću odnijeti? Sve su to bila pitanja koja su imala smisla. Ne treba im zadaća, nisu bolesni, oni jednostavno nisu... znaš – naši. Bili su to odgovori koji nisu imali smisla.

          Kako je vrijeme polako odmicalo, a detonacije se rapidno primicale, došlo je vrijeme da i ja nestanem iz razreda. Početak mog izbjegličkog puta bio je zakazan u srijedu, međutim ja sam u školi slagao da je zakazan u subotu kako bi mi moja školska godina završila u petak. Isprva sam pomislio kako je to odlična ideja. Ista se već sutradan pokazala u potpunosti glupom. Istina, imao sam pet slobodnih dana ispred sebe, ali pet zatvorenih dana jer – kako ću van iz kuće kada sam svima rekao da putujem u subotu? Što ako me netko od njih vidi i prijavi me razredniku? Kazne u mojoj glavi bile su bizarne, od ponavljanja razreda do vraćanja u školu. I tako sam ja, ne riskirajući previše, umirao od dosade i skrivao se iza raznih uglova zgrada u onim rijetkim trenucima kada sam i mogao izaći, čekajući srijedu, čekajući da započne moj izbjeglički put bez krajnje destinacije. To nije imalo smisla.

          Svanula je ta srijeda, a ja sam od uzbuđenja probdio cijelu noć, što se poslije pokazalo kobnim i umalo fatalnim. Taj sam se dan skrivao kod bake u stanu i nestrpljivo čekao večer pa da konačno započnem svoj izbjeglički život. U ovom statičnom, nisam više ništa drugo ni bio nego statista. Na moju veliku radost nismo čekali noć kako bismo napustili Borovo naselje, iako nam je vlak iz Vinkovaca, udaljen autom 20-ak minuta, polazio tek u ponoć. Sve što sam htio bilo je više prekinuti to svoje zatočeništvo, a stric i roditelji su htjeli izbjeći barikade u srpskim selima. Bio sam uzbuđen jer ću konačno vidjeti i te barikade o kojima svi već mjesecima bruje. U mojoj dječjoj mašti nisam imao ni najbližu sliku kako te barikade izgledaju. Moje misli su išle do prizora gdje dvojica bradatih muškaraca stoje na malom brdu od šljunka na cesti i zaustavljaju automobile. Narančasti stojadin, kojim nas je stric vozio, prošao je prvo kroz Bršadin, ali bradonja na cesti tamo nije bilo. Narančasti stojadin nas je zatim provezao kroz Nuštar, ali tamo pak nije bilo golobradih muškaraca. Stigli smo na Vinkovački željeznički kolodvor oko 17 i 30 i tamo stajali do ponoći. To nije imalo smisla.

          Stric se brzo pozdravio s nama i zauvijek napustio moj život. Mi smo ostali sami na željezničkom kolodvoru, jednim od bitnijih prometnih sjecišta u tadašnjoj državi. Bitno ili nebitno sjecište, bilo je do zla boga dosadno. Prošao sam nebrojeno puta sve perone. Na svakom se nalazio sat koji me je samo podsjećao da imam još puno vremena do polaska našega vlaka, ali barem sam mogao bezbrižno biti na otvorenom bez straha da ću sresti nekoga iz svoje škole. Kako sam probdio prethodnu noć, umor me je počeo pomalo svladavati, ali uzbuđenje zbog vožnje nekim prijevoznim sredstvom je nadvladalo umor. Konačno je došla i ponoć i mi smo sjeli u dugački vlak s nebrojeno puno vagona od kojih su svi bili vagoni prvog razreda dok je samo posljednji bio drugog razreda za koji smo imali karte. To nije imalo nikakvog željezničkog, ali ni općeg smisla.

          Jedini vagon drugog razreda bio je pun k'o šipak, niti odbačena čačkalica da je kojim slučajem pala na pod ne bi taj pod dotaknula, već bi vjerojatno pala na nečiju glavu. Ljudi iz svih krajeva bivše nam države, Makedonci, Srbi, Bosanci, Romi svi su se zgurali u taj jedini vagon. Ironija je bila u tome što su te nacije bježale same od sebe zbog straha, ali eto nisu imali novaca za prvi razred jugoslavenskih narodnih željeznica pa su zajedno i jeftino bježali jedni od drugih. To pak nije imalo smisla.

          Mi smo našli rješenje. Smjestili smo se u kupe susjednog praznog vagona, dok je moj otac stražario u hodniku čekajući konduktera kako bi se mi, kad se on pojavi brzo nekako zgurali u posljednji vagon za kojeg smo imali karte. Prvi je puta to i upalilo, došao je kondukter, mi smo sa svim našim stvarima pojurili u posljednji vagon, pokazali karte, a kada je ovaj zamaknuo za drugi vagon, mi smo se ponovno preselili u prvi razred. Otac je i dalje stražario, ali je zbog umora valjda zaspao, pa nas je kondukter u svom sljedećem obilasku uhvatio. Žalili smo se kako tamo nema mjesta i kako je ovaj vagon, kao u ostalom i ostatak vlaka prazan. On je samo slijegao ramenima i rekao nam da možemo biti u prvom razredu dok ga nema, ali čim se on pojavi moramo brzo preći u drugi razred. Ni to nije imalo smisla.

          Zorom smo stigli u Sežanu. Iskrcali smo se iz vlaka i čekali mog tetka iz Švicarske da dođe po nas. Suprotno našim uvjerenjima kako će ovaj stići vlakom, on je došao taksijem iz Trsta. Još dok smo ga čekali, brat i ja otišli smo u grad kako bi si kupili nešto za čitanje. Ja sam si kupio Alana Forda, Texa Willera, a brat pisani roman Hejzi. Slovenska prodavačica naplatila nam je izgovarajući brojeve obrnuto. To me zbunilo pa mi je morala nekoliko puta ponoviti iznos sve dok se brat nije umiješao i riješio me muke.

          Došao je i trenutak rastanka, mama je plakala, otac nas je zabrinuto gledao, a ja sam bio uzbuđen jer ću prvi puta prijeći granicu i napustiti ovaj grad u kojem ni brojeve ne izgovaraju ispravno.

          Sjeli smo u taksi i krenuli put Trsta, te balkanske šoping meke za koju sam čuo gledajući seriju Bolji život. Međutim ono što sam vidio od Trsta bio je samo željeznički kolodvor koji i nije bio nešto zanimljiviji od vinkovačkog, osim što je u ovom bilo više ljudi, a nije bio važno prometno sjecište. To mi opet nije imalo smisla.

          Putovali smo brzim vlakom pa od mog upoznavanja sa zapadnim svijetom kroz prozor nije bilo ništa. Jedino što sam vidio bili su željeznički kolodvori koji su svi odreda bili identični. Granicu između Italije i Švicarske prešli smo pješice i oko sedam uvečer našli se u Chiassu. Od umora moje oči nisu mogle upijati prve švicarske dojmove. Naslonio sam se na trenutak na rasvjetni stup i zaspao pa umalo završio pod kotačima autobusa.

          U naše konačno švicarsko odredište, Mendrisio, stigli smo upravo tim autobusom, a ja sam odmah po izlasku iz njega ponovno zaspao, tako da su moje švicarske avanture bile odgođene za sutradan.

          Te iste avantura taman su i trajale jedan dan. Moja sestrična provela me kroz Mendrisio u svega 20-ak minuta; vidio sam sve što sam trebao, iako i nisam imao puno toga za vidjeti. Par uređenih ulica koje su djelovale napušteno zbog nedostatka ljudi. Nije bilo djece koja naganjaju loptu ili pucaju po imaginarnim Švabama, nije bilo baba koje bi ih tjerale jer stvaraju buku, nije bilo ispijanja kava po dvorištima, nije bilo znatiželjnih ljudi koji bi te pitali “Mali, čiji si ti?”. Nije bilo žive duše. Nije više bilo niti tvorničke sirene. Njihovim ulicama lutali smo samo sestrična i ja, tražeći ono mjesto koje je već tada za nas bilo zauvijek izgubljeno. Tražili smo neku švicarsku inačicu stare i neupotrebljive pumpe za vodu pokraj koje smo se nalazili s prijateljima, zelenu trafostanicu kod koje smo se uvijek igrali skrivača. Švicarska ima puno stvari, ali nije imala ono što je nama tada bilo najpotrebnije. Švicarska nije imala Borovo naselje.

          Na kraju smo i mi odustali od lutanja praznim ulicama. Kako se ljeto primicalo kraju, ja sam sve više razmišljao o povratku, iako ga nitko nije spominjao. Da stvar bude još gora, mjesec dana po mom dolasku, za nama su došle mama i baka govoreći kako su jedva uspjele izaći iz Borova. Bit će da su one vidjele barikade.

          Početak školske godine se približavao, ali meni nitko knjigu nije spominjao. S jedne strane me je to obradovalo. S druge šokiralo.

          Zatvarao sam se u sobu i čitao Alan Forda i Texa Willera koje sam kupio u Sežani. Svaki dan po jednom. Pročitao sam ih točno 27 puta u isto toliko dana. To je imalo smisla prva dva dana.

          Nasuprot kući u kojoj smo živjeli bio je kiosk s gomilom Dylan Dogova, Texa Willera, Zagora i ostalih. Svi onako u čvrstim kartonskim koricama. Ja koji sam dva ista stripa čitao već 27 dana, odlazio bih svakodnevno u taj kiosk i divio se svim tim junacima koji su me pratili čitavo djetinjstvo. Mogao sam ih jedino gledati jer su i švicarski Zagor i Dylan Dog pričali meni nerazumljivi talijanski. Bit će da su i oni od muke promijenili jezik i nacionalnost. To mi je imalo smisla.

          U međuvremenu su se u Borovu pojavili novi junaci, kapetan Dragan, Knindže, Super Hrvoje i ostali. Bili su toliko popularni da su ih čak svakodnevno prikazivali u švicarskom večernjem dnevniku, tako da sam imao prilike gledati Borovo na televiziji kad se već nisam mogao vratiti tamo. U svojih 12 godina života, ne sjećam se da sam ijednom vidio Borovo na našoj televiziji, a eto ovdje u Švicarskoj ga skoro nisu prestajali emitirati. Svakog dana je tog Borova bilo sve manje, a ni otac se više nije javljao. Kažu da je posudio novce kako bi kupio pušku da brani novonastalu državu. To mi nije imalo smisla.

          U nedostatku boljeg rješenja s vlastitom dosadom, odlučio sam kako sam dovoljno odrastao da s crtanih pređem na pisane romane. Uzeo sam bratovog Hejzija i taj je već nakon 10 stranica ubio lopova, spavao s njegovom ženom, sestrom svoje klijentice i glavnom svjedokinjom. U svom tom besmislu koje me je okruživalo Hejzi je na kraju jedini imao smisla.

 

 

 

 

 

 

 

      

 

 

 

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg