intervju

Milan F. Živković: Druga smrt autora i pravo na akciju

Govoreći o inicijativi "Pravo na profesiju" i problemima u hrvatskom sustavu knjige, analitičar kulturne politike Milan F. Živković kaže: "Da parafraziram Derridaa: nikada tržište nije reklo da možemo bez autora, nego samo to da ga više ne moramo plaćati. Zaista? Upozoravajući na drugu, ekonomsku smrt autora, inicijativa Pravo na profesiju je - pomičući naizgled samo jedan kamen u sumornom pejzažu kapitalističke kulture - izazvala cijeli odron lažnih, tržišnih vrijednosti. Pomaci koje je Inicijativa već izborila mjerljivi su već i unutar austerity-modela financiranja, a ako bi nova kulturna politika posegnula za predloženim alatom post-fonda, zatim uređenjem časopisne scene i otvaranjem prostora za autore u sferi obrazovanja i medija, optimizam bi se uskoro proširio kulturom. Činjenica da novija djela pripadnika Inicijative već pokazuju povećani interes za društveni angažman, kao i stvarni učinci pritiska odozdo, najveći su uspjesi Prava na profesiju."



 

Pitanja: Petra Novak (Kulturpunkt)

 

- Začeta prije nešto više od godinu dana, inicijativa Pravo na profesiju kroz svoje je djelovanje pokrenula debatu o položaju pisaca, ali i aktualizirala širu kontekstualizaciju knjižnih djelatnosti u Hrvatskoj. Tako se ubrzo počelo razgovarati ne samo o piscima i uvjetima njihova stvaranja, već i o cijelom lancu knjige. Pod navedenom sintagmom pretpostavlja se niz djelatnosti književno-izdavačkog sektora koje zajednički stvaraju uvjete proizvodnje i "konzumacije" knjige, a koji se, očito, u istom lancu susreću s brojnim problemima. Posljedično, u diskusiju su se uključili i nakladnici, oformivši udrugu Knjižni blok. S obzirom da sada već govorimo o organiziranim odgovorima struke na trenutnu situaciju u kojoj se nalazi, možete li ukratko opisati sadašnju poziciju pisaca, nakladnika i knjižara u Hrvatskoj?

- Nedavno je jedan od pobunjenih mljekara izjavio da je njihov temeljni problem zapravo to što “slobodno tržište još nije zaživjelo”. S “dubljim razumijevanjem” koje je platio teško stečenim iskustvom vlasnika farme sa stotinjak krava, ciljajući vjerojatno na oligopolnu moć, on tako tumači odluku mljekarskog kombinata u vlasništvu francuske kompanije da mu, podsjećam, snizi otkupnu cijenu mlijeka “zbog situacije na tržištu mliječnih proizvoda”. U našem “lancu knjige”, srećom, s izuzetkom nekolicine nepopravljivih poduzetničkih duhova koji još čekaju da se obogate, prizivanje tržišta kao univerzalnog rješenja ipak slabi. Recimo, iza konsenzusa oko potrebe otvaranja knjižara u srednjim i manjim gradovima, kao i veće/kvalitetnije prisutnosti autora i knjiga u medijima, čini se, ne stoje toliko tržišni, koliko opći drušvenorazvojni i kulturnopolitički motivi.

Restauracija kapitalističkog odnosa u našem izdavaštvu i knjižarstvu je provedena u sjeni ratnih i većih pretvorbenih operacija. “Restrukturiranje” preko 1 300 radnika i imovine Mladosti, na primjer, ili gašenje izdavača poput Centra za društvene djelatnosti teško da je bilo tema spora. Mnogi časopisi su jednostavno nestali, ili nastavili vegetirati samo zahvaljujući ustrajnom neplaćanju honorara autorima. Urednički kadar je, s više ili manje poduzetničkog entuzijazma, krenuo osnivati vlastita mala poduzeća. Iz tog vremena, sredine devedesetih, pamtimo izjavu Borislava Škegre da tih malih nakladnika ionako ima previše. Doista, ubrzo se pokazalo da su tržišni opstanak i okrupnjavanje mogući samo zahvaljujući trgovini, udžbeničkom biznisu i, općenito, izdašnoj potpori države.

Želimo li čitati knjige i na hrvatskom jeziku - pijući kave s domaćim mlijekom - moramo ih, očigledno, kao i “prije”, pomagati zajedničkim sredstvima. Zahvaljujući ideološkom “radu” tržišta, međutim, unutar “lanca knjige” došlo je do značajnih gubitaka i preraspodjele uloga. Umjesto autora i radnika u izdavaštvu, poput kritičara, lektora i prevoditelja, na vrh tog lanca su se, sasvim prikladno, probili poduzetnici s novim vještinama ovladavanja tehnologijom, trgovinom i marketingom. Knjižare su, kao što je poznato, najprije postale papirnice, a zatim prodajna mjesta telekomunikacijskih kompanija. Industriji papira se istovremeno dogodilo isto što i svakoj domaćoj industriji, a tiskani proizvod u maloj nakladi je, unatoč tehnološkoj demokratizaciji kompjutorske pripreme, postao skuplji. Mnogi nakladnici bez kontrole namjenskog utroška poticaja napuhuju cijene otkupa za knjižnice, primjerak lektire poput I. B. Mažuranić (bez autorskih prava) idalje stoji 220 kuna, a hiperprodukcija uvoza parazitira na potplaćenim prevoditeljicama. Zasad u pozadini starih problema - krizom i ideologijom srezanih budžeta i kupovne moći - uspon elektronske knjige i engleskog jezika podgrijavaju nervozu, ostajući do danas bez odgovora regulacijske sfere na pitanja poput onoga tko će digitalizirati baštinu i pritom zaraditi na tablet-kompjuterima.

Prekinuta razmjena s novim, susjednim državama, nije imala samo ekonomski, nego i kulturalno poražavajuće učinke. Prostor kritičke pismenosti, međutim, nije izgubljen samo izolacijom, niti samo tabloidizacijom medijske sfere. Cirkulacija logike ekonomskog rasta kroz sustav obrazovanja “za potrebe tržišta rada” učinila je domaću knjigu sasvim rubnim fenomenom za koji će, navodno, biti vremena i prostora tek kad slobodno tržište “zaživi”.

- Po Vašem mišljenju, koja bi vrsta regulative mogla poboljšati položaj autora, malih nakladnika i knjižara?

- Sasvim na liniji uvodne zamjene uloga, ohrabrenje hrvatskim mljekarima da se udruže u “veće proizvodne organizacije” kako bi mogli parirati velikim prodajnim lancima koji diktiraju uvjete, prošlog tjedna je stiglo baš iz Europske komisije! “Sada najveći dio dodane vrijednosti ide onima na kraju proizvodnog lanca,” izjavio je 20. veljače glasnogovornik povjerenika za poljoprivredu i ruralni razvoj Roger Waite, “a to bi trebalo pomaknuti prema početku, tako da i proizvođači mlijeka dobiju svoj dio.” Te veće organizacije proizvođača mi smo nekada zvali zadruga, kombinat ili, jednostavno, Dukat, odnosno Mladost. Činjenica da danas - osim Narodnih novina, Matice, HAZU-a, zagrebačkog AGM-a i nekoliko manjih sveučilišnih biblioteka - nemamo nijednog većeg zajedničkog izdavača niti knjižara ne bi nas morala obeshrabriti. Od 40 milijuna kuna koje je - samo jednom intervencijom 2009. godine - Vlada podijelila mljekarskom oligopolu mogla se dobrim dijelom ponovno izgraditi zadružna mreža otkupa i prerade (iz koje je Dukat izvorno i nastao, zar ne). Jednako tako, sredstva privatizirana putem udžbeničkog biznisa odavno su mogla obnoviti ne samo mrežu knjižara, nego i izdavačkih kooperativa, naprimjer. To što dosad nismo osmislili ništa između “dvorskog” državnog i tržišnog modela proizvodnje u kulturi ne znači valjda da moramo kapitulirati do situacije koju je Brecht izrazio riječima: “Radnička klasa će preuzeti kulturu isto kao i državu - u ruševinama.”

- Možete li nabrojiti prednosti i nedostatke nekolicine regulativa koje su u ovom trenutku referentne?

- Mala financijska ofenziva Ministarstva kulture u izdavaštvu početkom prošlog desetljeća pomogla je i artikulaciji onoga što smo kasnije smatrali novim književnim naraštajem. Neki dio tog novca je, sasvim sigurno, omogućio da poneki domaći autor izađe iz ilegale. Međutim, kad su se prioriteti financiranja promijenili i općenito smanjili, većina pozitivnih učinaka je isparila. Jedan od razloga tome je i pomanjkanje ne samo nadzora namjenske potrošnje državne potpore, nego i same ideje koja bi njena namjena mogla biti. Nakladnik bi uobičajeno dostavio uopćeni troškovnik - honorar ovoliko, prijelom onoliko, tisak… - po uhodanom običaju malo napuhao iznose, i volonterska komisija struke bi mu dodijelila nekad 60, a sada 10 tisuća kuna. Nije tu bilo ideja tipa: evo, dat ćemo vam za honorar autoru, pa nam u nekom roku pošaljite potvrdu o isplati. Ništa slično. Kako se vođenje kulturne politike prebacivalo na nakladnike, tako su se i učinci nekako zagubili. Već dulje vrijeme se pojavljuju prijedlozi profesionalizacije “komisijskog” rada putem tzv. arms-lenght načela otjelovljenog u semiautonomni centar za knjigu ili neku sličnu agenciju. Ne moramo gledati u britansko dvorište - gdje se takva provedba kulturne politike “uhodava” od četrdesetih godina dvadesetog stoljeća - dovoljno bi bilo analizirati prednosti, ali i rizike dosadašnjeg funkcioniranja Havca, hrvatskog ministarstva filma. Profesionalizacija nadzora producentskih excel-tablica je, nadam se, stala na kraj muljanju s iznosima i namjenama. Havc je, barem za mandata aktualnog ravnatelja, demonstrirao blizinu i otvorenost profesijskoj zajednici koja to zna cijeniti, dok veći rad na razvoju projekata (u izdavaštvu bismo to nazvali uredničkim poslom) i filmske kulture ovisi o političkim i novčanim prioritetima. Na žalost zagovornika ovog modela, nema baš niti jednog strukturnog razloga da iste zadaće ne bi mogao obavljati neki odjel unutar Ministarstva kulture, u Runjaninovoj ili na nekoj drugoj adresi. Sasvim svejedno, to je stvar organizacijske forme. Ravnatelja ionako bira ministar, a većina službenika su “u otkomandi” iz Ministarstva. S druge strane, postoji opasnost da neki budući ministar, možda sasvim slučajno, izabere upravu koja će Havc zatvoriti u jedan od uskih interesnih krugova “struke”. U takvom scenariju, sav entuzijazam oko uvoza gotovih rješenja iz Europe mogao bi potonuti u - također iz Engleske povijesti - dobro poznatom “ograđivanju” zajedničkog dobra i, na kraju, onome što je Vjeran Katunarić nazvao “mekim nacionalizmom” financiranja tek našeg malog “brenda” u multikulturnom mozaiku.

- Smatrate li da je potrebno uvesti jedinstveni Zakon o knjizi? Možete li predvidjeti pozitivne i negativne posljedice takvog zakona? 

- Jednako kao što kod centra za knjigu nije glavno pitanje organizacijska forme, tako ni u vezi poziva na tešku zakonodavnu artiljeriju koja se pojavljuje niotkuda i rješava stvar nije pitanje zakonodavne norme, nego politike koja se njome želi izraziti. Pod pretpostavkom da je uspijemo dogovoriti. Ako bi Zakon o knjizi, na primjer, odredio da imamo zajedničkog izdavača i lanac knjižara u hrvatskim gradićima (možda vezanih uz knjižnice?), koji bi uveli nova pravila igre na scenu honorara i rabata, odmah bi bio i za potezanje zakonodavnog oruđa. Međutim, ako bi stvar ostala - kao u slučaju dosadašnjih pokušaja npr. Zakona o kazalištima - na razini amblema i toga da, eto, i mi imamo svoj zakonić, onda ništa. Samo bi se upisao još jedan teret uz oveću hipoteku kulturnog pesimizma. Pitanje je, kao i uvijek, koji nam je zajednički cilj: razvoj domaće proizvodnje, ili uvoza? Kulture ili poduzetništva? Odgovori na takva pitanja se obično nazivaju politikom i onda nije važno kako je zapisana, nego provodi li se ili ne.

- Držite li da je nužno zakonski razdvojiti nakladništvo i knjižarstvo?

- Zakonska ili “podzakonska”, zabrana nakladnicima-trgovcima da “oporezuju” druge nakladnike, bojim se, bila bi tek neuspjela zakrpa na ionako neodrživom sustavu. Već sam naznačio kako bi se to trebalo riješiti. Uostalom, što biste rekli da ste pekar kojemu jedan maloprodajni lanac distribuciju peciva uvjetuje tako da (1) brašno kupuje isključivo od tog istog lanca (2) po zadanoj cijeni kako brašna, (3) tako i gotovog proizvoda, uz pravilo da (4) priznaje fakture samo za preprodane količine peciva i (5) plaćanje u roku od najmanje 150 dana?

- Gdje sve prepoznajete uspjehe inicijative Pravo na profesiju? 

- Dozvolite da parafraziram Derridaa: nikada tržište nije reklo da možemo bez autora, nego samo to da ga više ne moramo plaćati. Zaista? Upozoravajući na drugu, ekonomsku smrt autora, inicijativa Pravo na profesiju je - pomičući naizgled samo jedan kamen u sumornom pejzažu kapitalističke kulture - izazvala cijeli odron lažnih, tržišnih vrijednosti. Pomaci koje je Inicijativa već izborila mjerljivi su već i unutar austerity-modela financiranja, a ako bi nova kulturna politika posegnula za predloženim alatom post-fonda, zatim uređenjem časopisne scene i otvaranjem prostora za autore u sferi obrazovanja i medija, optimizam bi se uskoro proširio kulturom, a onda - zašto ne - i ekonomijom. Između dva honorara za knjigu, autor može (za)raditi i u časopisu, na književnoj večeri u susedgradskoj knjižnici, ali i programu HRT-a. Posebno je značajno da to može i kao voditelj literarne sekcije osnovne škole. Možda tako sasvim izbliza upozna stvarne brige svojih sadašnjih i budućih čitatelja.

Činjenica da novija djela pripadnika Inicijative povećani interes za društveni angažman već pokazuju, kao i stvarni učinci pritiska odozdo, najveći su uspjesi Prava na profesiju.

 

(27. veljače 2012.)

 

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg