fokus

Prijedlog Ministarstvu kulture: preokrenite jedno pravilo i učinite knjigu jeftinijom!

Piše: Robert Perišić
Zašto je u nas knjiga tako skupa? To se inače ne pita jer, naime, upućeni, oni u književnim krugovima dobro znaju razlog. No šira javnost o tome pojma nema. A mnoge naše knjige skuplje su nego što bi trebale biti zato, naime, što izdavači "štimaju" cijenu prema otkupu za javne knjižnice, a ne prema publici... To traje desetljećima, no postoji rješenje. Treba preokrenuti samo jedno pravilo pri otkupu – koje motivira izdavače da dižu cijene – i knjiga će u Hrvatskoj postati jeftinija.



Poduzimaju se u Hrvatskoj razne akcije ne bi li se promovirala knjiga i čitanje, s tim da većina promovira samo svoje knjige – poneki ne prežući ni od čega – a neki promoviraju knjige generalno, prežući od koječega, posebno od neugodnih temeljnih pitanja.

Promociji knjige generalno, recimo, teži akcija "Noć knjige", dirljiva marketinška izmišljotina – na tragu "Noći muzeja" – kojom se knjiga probija u TV-Dnevnik kao "događaj", spektakularan i pomalo neobičan, jer je noć, noć, noć, noć, totalni je mrak, što kaže Bajaga (u pjesmi "Verujem, ne verujem"), a čitalo se na sto strana – i zatvorenici su po hrvatskim zatvorima mogli imati upaljena svjetla.

Bivši političari su, nema sumnje, čitali do zore. I sve je to lijepo, kao i vijest na sajtu Ministarstva kulture naslovljena – "Prvi korak prema Nacionalnoj strategiji poticanja čitanja" – gdje se vidi da je Ministrica imenovala povjerenstvo od 30 članova koje će osmisliti Nacionalnu strategiju poticanja čitanja, pa će onda sve biti strateški jasno i hrvatski će izdavači – uvijek na čelu književne kolone – jurnuti odlučno k'o Putin.

I, sve je to lijepo (ok, zanemarimo Putina); održana je po tom pitanju prethodno i jedna konferencija gdje se dovelo Nijemce, da kažu svoja iskustva (ja, ja, imaju ih) pa je osim brojnih wishful-thinking fraza – s kojima naši najradije operiraju – u izvješću s konferencije opstala i jedna trijezna njemačka zamjedba: "U razvoju čitalačkih navika alfa i omega su okvirni uvjeti - financijske i političke prilike te situacija u društvu..."

Kod nas bi, pak, svi najradije razmišljali mimo okvirnih uvjeta i rješavali to nekakvim marketinškim akcijama, programima što lebde iznad realnih uvjeta, "ajmo-ajmo" strategijom, ako ne i obratno – jer začas se to okrene – kakvom kuknjavom o tome kako je sve nepodnošljivo i strašno (dobro, dobro, znamo), a što naši kulturnjaci izgovaraju s gestom "sad sam rek'o sve", a dragi bog neka naćuli uši i promijeni svijet. Neobično je pritom, što se "okvirnih uvjeta" tiče da akteri našeg čitateljskog preporoda – ako već ne mogu promijeniti šire sistemsko-financijske okvire – ne spominju čak ni one u svom sektoru, poput onog fakta koji zna svaki posjetitelj hrvatskih knjižara, pa čak i onaj kojeg već izlog dovoljno odbije, a to je – da je knjiga u Hrvatskoj naprosto skupa! Vrlo banalna činjenica – nedostojna mišljenja hrvatskih kulturnjaka – stoji kao brana prema svakoj marketinškoj akciji i "strategiji" koja ima uzvišene ciljeve, ali je za realne uvjete boli briga.

To, pak, da je knjiga skupa, na brainstorming okupljanjima hrvatske književno-marketinške elite – ne spominje se iz prostog razloga, da ne bi neupućen netko upitao: a zašto je u nas knjiga tako skupa? To nije uputno pitati jer to, naime, svi upućeni znaju.

Mnoge naše knjige skuplje su nego što bi trebale biti zato, naime, što izdavači "štimaju" cijenu prema otkupu za knjižnice, a ne prema publici.

Dobro, neupućenima to treba i objasniti – u književnim krugovima svi to znaju, osim možda ponekog telca, no šira javnost o tome ne zna, jer nema o tome gdje pročitati (tzv. buntovnici na sceni bave se uglavnom tračevima i uvredicama).

Dakle: postoji državni, a često i gradski, otkup knjiga za javne knjižnice – i to je zagarantirano "tržište" za mnoge knjige, naročito one književno-kulturološki vrednije, a koje su često i "nekomercijalne". Tu spada i većina knjiga hrvatskih pisaca, barem formalno (njih se redovito otkupljuje), te većina kvalitetnih prijevoda.

KAKO RAZMIŠLJA IZDAVAČ

Izdavač, dakle, "zna" da će mu država ili grad otkupiti 50, 100 ili čak 200 primjeraka izdane knjige – ovisno o tome kako će komisija procijeniti vrijednost knjige – i izdavač odmah to kalkulira, pa si kaže: "Bolje da stavim cijenu 150 nego 80 kuna, jer ako otkupe 100 komada to mi je 15.000 kuna čisto (bez rabata), a ako iste knjige otkupe 100 komada po cijeni od 80 kuna, onda sam budala, to je samo 8.000... A tko zna kako će to umjetnički-vrijedno štivo ići u knjižarama, još uz rabat od 55%, i tko zna kad će mi platiti – bolje je odmah postaviti cijenu i imati to sigurno od otkupa, što više. Tu se pokrivam, i idemo dalje", misli izdavač, "ako se što u knjižarama proda – proda, ako ne, nisam u minusu..."

Dakle, upravo one vrijedne knjige (šrot se cijenama cilja drukčije), upravo one knjige koje bi trebale strateški biti najdostupnije – od umjetnički-vrijedne do intelektualno važne (filozofija itsl.) literature – one su najskuplje zbog sistemski nakaradno postavljene igre, koja se pravi slijepa na svoje učinke u ponašanju izdavača.

Očigledan primjer je, recimo, poezija. Tanka knjiga bi mogla koštati 30-40 kuna, ali kako izdavač zna da je tu tržište krajnje riskantno, on postavlja cijenu duplo i više, misleći o otkupu za javne knjižnice kao sigurnoj luci. Tako jedna praksa (otkup za knjižnice) koja je realno zamišljena – i jest u svojoj krajnjoj destinaciji (knjižnici) – kao način promocije pismenosti i čitanja, nekako "po putu" postaje brana za sve one koje knjigu žele kupiti u knjižari.

Hrvatski izdavači i promotori čitanja o tome šute (počesto se radi o istim osobama), jer je to tabu, slijepo mjesto njihovog ekonomskog opstanka, a ekipa u institucijama, gonjena neoliberalnom ideologijom "tržišta", na sugestije da se tu mora nešto regulirati (recimo, po nekim parametrima propisati "očekivanu" cijenu knjige, a svaki iskorak da se mora obrazložiti, dodatnim troškovima itsl.) - kažu: "Pa ne možemo se mi miješati u tržište!"

Kako se ne biste mogli miješati kad ste vi tržište!?

Nema, doista, ništa smješnije od ideologije tržišta u hrvatskoj kulturi gdje je država, najčešće, glavni producent, a najčešće i prvi (sigurni) kupac. To se, pak, neće promijeniti, osim ako ćemo ostati bez 90% kulturne produkcije...

I onda se, eto, oni ne bi miješali u "tržište"? Nego tu imamo "natjecanje". U cijenama.

Dobro – "tržište" i iluzije o tržištu, posebno tamo gdje ga nema, ne mogu se, očito, u ovim vremenima ljudima izbiti iz glave. To je tabu, koliko i hrvatskim izdavačima pitanje o skupoći knjige. Već nekoliko puta sam napisao da bi u hrvatskim institucijama trebali postojati promatrački timovi koji se bave teorijom igara (tj. time kako se akteri ponašaju u sistemski postavljenoj situaciji). Čak i da nisu neki lumeni, neutralni promatrači bi shvatili da je knjiga u Hrvatskoj preskupa zbog krivo postavljene igre, koja aktere tjera na kratkoročno "racionalna", a dugoročno pogubna ponašanja.

To dugoročno pogubno je slijedeće: knjiga je preskupa i tjerate ljude iz knjižara! Možete imati marketinške akcije ove i one, može Sanader u zatvoru čitati do zore, ali to neće promijeniti stvar o kojoj šutite. A, ono o čemu se šuti – to se u ovisnim krugovima ne može ni postaviti kao pitanje, pa onda niti popraviti.

JEDNOSTAVNO RJEŠENJE 

To je, usput rečeno, opomena svim onima koji misle da bi se u kulturi ili književnosti, ili ne znam gdje, sve riješilo time da se stvar "prepusti struci". Ne bi. Ovdje je tzv. struka složna u šutnji i statusu quo, jer se od silnog straha za svoj ekonomski opstanak, pa onda i doslovni (kaj ak se zamjeriš svima?) - tu ne može ni misliti mimo utabanih staza.

Ukratko, nije za ovu situaciju krivo samo Ministarstvo, nego – jednako tako – tzv. struka (sačinjena od interesno povezanih faktora).

Razmišljao sam o ovome koločepu (znam, tako se zove onaj otok, ali dobra je riječ) neko vrijeme, malko se i nervirao, ali onda sam shvatio da – kad se pitanje postavi – odgovor može biti i neobično jednostavan. Jasno da otkup za knjižnice treba postojati, i što sad – kako izbjeći destruktivno ponašanje s cijenama?

E pa, užasno je jednostavno: gospodo u institucijama, nemojte otkupljivati BROJ komada knjige, nego im odredite IZNOS za otkup, neovisno o broju primjeraka. Ako je neka knjiga vrijedna odredite otkup od 20.000 kuna, a za onu niže razine 10.000, itd., samo im nemojte vezivati sredstva uz broj otkupljenih primjeraka. Jer ako je broj primjeraka mjerilo, onda izdavač razmišlja o cijeni svakoga i koliko će dobiti; onda diže cijenu i tjera publiku iz knjižara.

NE ILI-ILI, NEGO I-I POZICIJA

Ako broja primjeraka nema, nego je samo cifra (po istom starom mjerilu vrijednosti knjige), onda ona/on neće postavljati cijenu računajući koliko će dobiti za sto komada... Dobit će isto, bez obzira na cijenu knjige – samo po logici kulturne vrijednosti. Tek time će hrvatski izdavači dobiti logičan teren da određuju cijene prema publici u knjižarama.

Izdavačima, pak – znam ih – nije problem isporučiti za knjižnice 150 umjesto 100 knjiga – te knjige ionako stoje, a njih zanima iznos... Onda će razmišljati o tome da će s jeftinijom cijenom nešto dobiti i od prodaje u knjižarama – svakako više nego sad, a naročito kad otjerana publike shvati da su knjige jeftinije.

Dosad izdavači su bili u ili-ili poziciji – ili otkup ili publika (što se nije smjelo dopustiti), a mogli bi biti u i-i poziciji.  

Dosad ih je otkup izdavače strukturno ometao u tome da streme jeftinijoj knjizi i publici – jer je prihod od otkupa bio određen cijenom knjige. To ih je tjeralo ka skupljoj knjizi. I to se, ako stvarno želimo promicati čitanje, treba promijeniti. Po mogućnosti, čim prije.

Nakon te male "birokratske" preinake u sistemskoj igri, knjige će u Hrvatskoj znatno pojeftiniti, naročito one koje se smatraju vrijednima. Onda slobodno idite dalje u marketinške i ine akcije, u strategije i taktike, danu i noću, sve do Remetinca, s Bajagom ili kobajagi...

(Objavljeno u Globusu, 2. 5. 2014.)

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg