proza

Franjo Zajec: On i Ona

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Franjo Zajec (1986) neko je vrijeme studirao na Pravnom fakultetu, nakon toga upisao Fakultet političkih znanosti. Na 3. godini završio smjer Novi mediji, na 5. odabrao smjer Politička komunikacija. Završio Styria Scool- medijsku akademiju.Do sada radio sve moguće studentske poslove, u potrazi za stalnim zaposlenjem. U slobodno vrijeme putuje, fotografira, čita i piše. Nedavno napisao prvi roman pod nazivom „Mrtvi psi ne laju“. Vozi mali zeleni Trabant i ima mačku koja se zove Vladko Maček.



                                                                       1.

 

(„Pa što! Pa da! Ne treba komplicirati! Stvari treba nazvati njihovim imenom. Čovjek voli pa onda više ne voli.“ ) - F.Sagan 


Mogao joj je reći hiljadu zemaljskih istina. Jednu mikroskopsku laž (da dušo, dobro ti stoji ta zelena oprava, iako su oboje znali da izgleda ko kupus u proljeće) i čaša biva prelivena. Banalnost je bila prežestoka da bi se samo tako moglo prijeći preko nje. Ona, kao Ona je bila svojstveno uskogrudna, ali smatrala se prilično urbanom i nipošto žalopojkastom. Takve sitnice bi se gomilale u njoj i kao svaka prava žena, znala bi ih iskoristiti točno u zadanom trenutku. Tada, poput erupcije emocija i vulgarnosti, sve što je zahuktalo poput vruće pare u njoj, salila bi u njegovo staračko, konsternirano lice koje bi u tim trenucima bilo poput malog djeteta koje se upravo isralo. Jer, Ona je, ponekad bi i On to smetnuo sa uma, femme fatal...Elita (ne guta), klasična ljepotica (pljuje), emancipirana (pere zube). Ne dopušta da je sputavaju mediokriteti u njenoj beskonačnoj kreativnoj eteričnosti. Doduše, sve njezine vrline i kretnje bile su nusprodukt njegove zavisnosti i osobne pristojnosti naspram svjetovnih stereotipnih persona. Našli su se u međusobnoj antipatiji...Sve što bi On izustio,Ona bi i prelako pobila i okrenula karte prema sebi. On je jednostavno hedonistički uživao u svojem živciranju, jer je toliko pričao i pričao, dok se Ona ni malo ne bi obazirala...No frustracije bi izbijale iz zemlje platonike, kada bi On, bezuspješno, svojim rogovima naoštrenim filozofijom, politikom i ko zna čime sve još, jurio u crven plašt njene racionalnosti i posprdnog ženskog intuitivnog razmišljanja. Međusobni konflikti polazili su preko svih zamislivih tema, pa i do najtrivijalnijh, kao ljubav (oko koje se nikad nisu mogli složiti ). 
„Samo ti tako razmišljaš“. Svaki put bi ga tom rečenicom šahmatirala. 
On. Završio neki fakultet novinarstva. 
Zaposlio se kao kolumnista u nekim lokalnim novinama. 
Kasnije je postao urednik, i začudo, novine propadoše. 
Treuntno, lokalni pijanac/drkadžija u obližnjim hoch bircevima. 
Njegovi pijani ispadi, često završavaju u lokalnim novinama. 
Povremeno bi objavio neku knjigu, u kojima pljuje po snobovski visokoobrazovanim, mladim, dekadentnim djevojkama. Samorazumljivo, nije imao problema nalaziti inspiraciju, svakodnevno je kružila oko njega  i lickala nokte. 
Ona. Kao mlada, odselila se od elitističkih roditelja, nakon velike svađe... 
Od tada se nisu čuli. Vjerojatno, da ih je srela na ulici, okrenula bi nos u drugom smjeru. Nikad ju nisu razumjeli. 
Sama se obrazovala i na kraju zaposlila kao prevoditeljica francuskih, norveških i japanskih pisaca. Trilingualka. 
Roditelji preminuli (ipak joj je bilo žao). Ostavili joj poveliku svotu novaca i sada nema brige na svijetu, solidno prosperira u trosobnom stanu, uzdržavajući svoje pomodne zahtjeve, ali ne i njegove pijane eskapade. 
Upoznali su se dok je, svježe sa faksa, počela raditi kao prevoditeljica u njegovim novinama...Privučeni vlastitom tvrdoglavošću i podjebavanjima, dogovorili su se za kavu...Ostalo je povijest. Njihovo međusobno postojanje ne bi znao ni Herodot odrediti. Što se njih tiče, Vrijeme kao pojam, davno su zadavili, štoviše nije ni postojalo. Ništa im nije bilo bitno, osim vlastitih aspiracija, ljubi sebe, a onda svog bližnjeg. 
On i Ona, zajebani primjerci, kakve ne možete sresti na ulici, pronašli su se...eto baš u nekoj slijepoj. Što u početku bijaše čisto pamfletistički i ambivalentno, kasnije se optočilo u mržnju međusobnog shvaćanja i prihvaćanja. Ako bi morali odrediti srž- senzualnost strasti i žudnja za žudnjom su bile imanentne poveznice (u to bi se još dalo ubrojiti i volja za pisanjem, gutanjem knjiga i ismijavanjem cijeloopćeg ljudskog roda). Uživanje u vlastitoj dekadenciji i nepodnošljivoj lakoći propadanja. 
Zašto? Jer su istinski to mogli, bez kočnica i opravdavanja.

 


                                                                       2.

(„Osoba koja voli u vezi, jedino što može naučiti jest da mrzi, tada, ulaskom u novu vezu, može i sljedeću osobu koja voli, to isto s veseljem naučiti.“) –N:N:

Uostalom, jedino pozitivno što je moglo proizaći iz njihove veze je bio“hiv“. 
U mladosti su često, nezaštićeni od gubitka, mijenjali partnere tražeći transcendenciju osjećaja. Diletanti ljubavi, nazovimo ih. Seleći se, iz jedne krajnosti u drugu, noseći sa sobom prtljagu ljubomore, patnje i mržnje. Našli su krajnju destinaciju kolosijeka duša i raspakirali se jedno pred drugim. Bez potrebe pokazivanja afekcija, pročitali su si kratke pripovijesti strasti i nastanili se u malom stanu gdje su mogli hraniti kosture prošlosti, odvojene opsesije i personalne demone. Zgaženi čizmom savršenog stranca, čiji otisak na licu ostavlja samo bolan trag prolaznosti, tuge i osamljenosti. Oh, kakvih li osjećaja, kojima su mogli njegovati inspiraciju za svoje profesionalne deformacije, za čelično okrupnjavanje misli do bezrazumskih granica. Bajke ne postoje, fiktivni likovi koje su čitali su im postali smjernica za ono što ni u kojem slučaju ne žele postati, i sami izmišljeni. Ne zna se zašto, ali osjet poremećaja stvarnosti je ona spoznaja koja ih je dovodila do vrhunca ekstatičnosti. Zamjenjivost toga nije dolazila u obzir. 
Nije im trebao nitko i ništa. Sada, prošlost, sadašnjost i budućnost su bili neminovno isprepleteni linijom ravnodušnosti. Otkucaji pogleda i nasumični trzaji srca, stavljali su dušu u potrošno tijelo besmrtnosti i nakon toga. Ljubav-možda, zapravo da, jer prikladniji naziv, još nije izmišljen. 

                                                                        3. 

„( Da li nepotrošni um vlada potrošnim tijelom, ili obratno, doista ne znam.)“ - Morrisey 

On je bio njezin surogat za neispunjene fantazije i djevojačke maštarije o prekrasnom, ružičastom svijetu, u kojem vladaju tolerancija, ataraksija, zajednički jezik i ostale utopističke pizdarije. Ona , njega, svoj mali ćup blaga, ljubomorno je skrivala od preostalog dijela razuma. „ševila“ ga je bez kemijskog „volim te“, „mrzila ga“ je estrogenski nabijenim „jebi me“...Tak i tak mu je puno više mogla otkriti mračne, tužne, nepripitomljene misli tiranskim ponašanjem, jedino je tako provjeravala njegovo dostojanstvo „biti u nekom“. Penetrirati ju zaljubljenim očima, nije mogao nitko. Enigma, ne, Ona je ono zbog čega su svi filozofi izumrijeli...Spoznaja. 
Ona je bila, već prije spomenuto, njegova muza, tinta u nalivperu pjesnika...Kroz njezinu agoničnu mržnju, On je naučio patetično voljeti. Taj promiskuitetni osjećaj tjerao ga je na stvaranje svijeta nalivperom. Riječi su sve. One ostaju zapisane, to je povijest. Neizbrisanu, ja je čuvam zauvijek u svojim nepostojećim riječima. Učitelj koji i sam uči od učenika, to je najveći arhetip postojanja, samo zato su se ljudi tokom povijesti razvijali u ovu sadašnju nezgrapnu masu (tijelo), kemijskih spojeva emocija (um), sve dok jednog dana nije došlo ledeno doba. Ona. 



                                                                             4. 

„( Dijalog vodi destrukciji uma, zašto jednostavno svi ne zašutimo...i poslušamo sami sebe, više ćemo naučiti, negoli jedni od drugih.)“- N.N 

Život im je bio determiniran svakidašnjom rutinom, koja je bila sve, samo ne monotona. Ona bi, otprilike, dolazila iz ureda rano navečer, kada bi se on tu negdje, budio iz neprospavana dana, pišući novu bezuspješnu knjigu. 
-Dobro jutro! Reče ona njemu. 
-Dobro jutro i tebi ! Reče gospodar sebi. 
-Ne da mi se ustajati. Promrmlja iz kreveta, zureći u masni prozor. 
-Kako je danas, nekako, smiješan dan. Smiješno usran. Vrijeme je također, smiješno. Malo toplo, malo hladno, malo kiše, malo sunca. Kad bolje razmislim, uopće mi nije smiješno. Zrak je prestravljen kišom koja je upijena u zemlju, sve smrdi po leševima i njihovim ispovijedima. 
-Jedini leš ovdje si ti, otvori prozor ako ti je zagušljivo...Reče skidajući torbicu sa ramena, odlaže ključeve na stolić i kreće u kupatilo da skine natopljenu znojem i aromom cigarete- novu vestu, presvlači se u nešto...udobnije. 
-Ne da mi se pokretati, ako pomaknem prst, isti moment će mi se u glavu urušiti razne skeptične i melodramatske misli. Želim spavati. Želim sanjati, zapravo želim sanjati da nepokretno spavam. A propos, sanjao sam te noćas. 
-(šaptajući iz kupaonice) Jesam li prekrasna? Reci mi... jesam li i u snovima tvoja? 
-Taj san mi se već nekoliko dana ponavlja, ne bi ga mogao definirati. 
Naime, ja sam u parku, imam 10 ili 12 godina. Na ljuljačci se njišem. Sretan sam, jesen u zraku, vjetar puše, diže lišće sa grana, padaju po podu. Na sebi nosim školsku odjeću, ali nemam osjećaj da idem u školu. Nemam brige, samo smo moja ljuljačka i ja, visimo naglavačke, okrećemo se oko svemira. U jednom trenutku ljuljačka, kao dobiva vlastiti um, ne prati više moje zapovijedi, gore-dolje. Kretnja cirkulira sve brže i brže, dok se u jednom trenutku ne nađem zabijen u tlo, vrti mi se, zlo mi je, osjećaj bezbrižnosti je nestao sa krvavim koljenom i glavom. Ne mogu se više vrtiti, kretati. U tom trenutku me netko prima za ruku, diže me sa poda...Pogledavši prema toj osobi, vidim malu, najslađu djevojčicu, onakvu kakvu nisam znao da postoji. Otrese prljavštinu sa mene, nježno me poljubi u čelo, primi za ruku i krenemo. Ja ništa ne shvaćam, ne želim shvatiti, jer opet se osjećam bezbrižno i voljeno. Hodamo niz park, gledam u nju, opčinjeno, ali ona ne gleda u mene , u njoj vidim tvoj odsjaj ... 
Ona ga prekine,u spavaćici, otkliže do zajedničke postelje. 
-Diži dupe, dijete moje, napravit ću nam kavu i pristavit nešto za jest. Neprimjetno mu se primakne niz tijelo i prisloni mu, vjerojatno, najnježniji i najintimniji poljubac koji je ikad osjetio od njenih punih usana. 



                                                                       5. 

„(Tko je cinik? Čovjek koji zna cijenu svega i vrijednost ničega)“ - O.Wilde 

-Dajem pola kraljevstva za kavu, pola kraljevstva...sama ću je skuhati. 
Ona je pravila divljački dobru kavu, no što se tiče njezina kulinarskog umijeća, to bi bila druga pjesma. Njegov starački metabolizam nije podnosio njenu potrebu za eksperimentiranjem sa začinima u hrani, znalo bi se naime, dogoditi da prosjedi sate na wc-u, kontemplirajući da joj vrati istom ili još gorom mjerom, dok se njoj gadilo ulaziti u kupatilo poslije njega. 
-Diši punim plućima. 
Dobacivao joj je apatičnom podrugljivošću. 
Zbog toga su se prešutno dogovorili da on kuha, (najčešće palačinke,zamućena jaja ili specijalitet, juhu iz vrećice), njezino djelovanje počinje i završava sa stavljanjem vode na štednjak i natrpavanjem poveće količine šećera u gotovu kavu. 
-Danas si drugačija. Hoćemo juhu, a? 
-Kažeš kao da imam izbor. Drugačija...ne, zašto? 
-Tako, možda sam pomislio da ima nešto novo, ne znam malo si veselija. 
Aludirao je na njezin poljubac. Inače se ljubila automatizirano, klistirno, kao naručeno poštom ravno iz crijeva. Jebanje je bila analogija. Obje nespretni sa rukama, nogama, on ne može skinuti grudnjak, ona mu otkopčava šlic i nešto zapinje( kurac, draga, kurac, krvari, boli, hitna). 
-Zapravo, kad već spominješ...upoznala sam jednog intrigantnog mladića 
-Oh daaa, kako zanimljivo..Reče, kao, zapanjen. 
-Dopusti, ne seruckaj. Danas je došao raditi jedan momak (korpulentan, jebozovan, neiskusan, ma za prste polizat), dodijeljena sam mu kao tutor... 
-I egzekutor 
-Daj začepi i slušaj,zagorjet će ti juhica, ono, da mu pokažem što, kako i gdje treba...radit. 
Konverzacija nije bila dovršena, on se povukao u radnu/spavaću sobu. Nije bilo smisla, on bi gubio koncentraciju opažanja za ono što govori i izgledala bi u tim trenucima kao nasukani kit, koji lagano izdiše dušu, bio bi miljama daleko, smetalo ga je kad ga tako podjebava. Nije ništa napravila, ni rekla, a sve se već znalo, tražila je odgovor na svoju senzualnost, htjela je da shvati da može imati bilo kojeg mužjaka. Bila je mlada i biološki joj sat otkucava, dok je njegov, bio godinama na popravku. Nije ga htjela povrijediti, ali kao svaki muškarac, On bi svaku bezazlenu situaciju vidio očima nabrijanog primata, tada u slučajevima opasnosti njegove dominacije traži neki protuotrov, as iz rukava kojom bi mogao opet natjerati ženku da se pari sa Starcem. Juha je pregorila. 
Ona, kao životinja, bila je mačka, žudila samo za potrebom da je postojeći vlasnik tu i tamo pogladi, zavodniči pogleda i čvrsto primi za dupe. On je to sve znao i rado bi joj pokazao određenu afekciju, dao joj što želi-bacio ju na krevet, strgao joj gaćice i ševio ju kao da nema sutra, ali njegovo sutra je bilo jučer. Bojao se, On, histiriski mag, ljubavnik kurvi i adolescentica ( uostalom, da mu kurac opet ne završi raskrvavljen). Sramio. 
Nekad bi im se znalo dogoditi, dok bi šetali parkom, da im priđe „drski“ mladac i šarmantno pita mladu damu za broj. 
-Nadam se da vaš otac, nema ništa protiv? Pogled uperen u njega. 
Zdušno bi odbijala takve ponude i nije joj bilo žao za drugim životima koje je mogla živjeti, bez njega. Samo bi ga trknula u krhka rebra, da mu dokaže, da ona nosi hlače u toj vezi, da ju cijeni kao što cijeni svoj bademantl. 
Cijenio ju je, čak i volio, no njegov konvencionalni odgoj nije mu dopuštao izljeve ljubavi, trijeznom. Nije bilo načina da se otrgne neugodnosti, nego da započne sa svojim intelektualnim povraćanjem neprobavljenih riječi o tome kako se danas sve vrti oko jebanja, oko ljubavi, kako je to sve zapravo precijenjeno. Tako bi napravo hiljadu digresija dok obje ne bi zaboravili „drskog“ mladića i vratili se morbidnoj šetnji. 

                                                                       6. 

„(Plemenit duh se ne zadovoljava time što je sam slobodan, on mora sve drugo oko sebe, pa i beživotno osloboditi)“ - Schiller 

Nakon nepojedene juhe i neprobavljene  svađe. Ona je krenula u svoju sobu čitati Dostojevskog, poistovjećivala se sa njihovim zajedničkim traganjima za odgovorima na egzistencijalna, moralna i filozofska pitanja o ljudskoj psihi i neuvjerljivosti života kojim živimo. Tražili su dokaz života, on kroz pisanje, ona kroz čitanje njegovih slova. 
On shrvan nekakvom pseudo ljutnjom i taštinom se spuštao na niže granice spoznaje i otkrivenja plastičnosti duha. Bacio se na trošenje rakije. 
Pio je jer bi mu se vlastita dogma, koju usput rečeno, nije ni imao, činila puno jasnijom., cijeli svijet mu se činio ružičastiji. Nakon par čašica, na eks ispijenih, društvo bi mu pravili, mali vilenjaci koji se kupaju u pustoši njegova rasula bića. Ples oko logorske vatre, razgolićene nimfe i on, lud u svojoj anatemi. Sada može tipkati slova u knjigu, okusiti socijalizam i biti primat, ali ipak alfa-primat. Diskurzivno nastrojen filozofijom, oboružan samo sa svojim sablažnjivim tijelom i bocom rakije bio je spreman požijati svijet vilenjaka svojom opijenošću. Obukao bi svoj bademantl koji je služio kao kaupt...Taj odjevni predmet koji konstantno nosi, za njega ima veliko značenje i tradiciju, jer, nekada je pripadao njegovu djedu, zatim ocu i naposljetku njemu. Izopačena tradicija s obzirom da se nije smio prati. Praznovjerje je bilo u tome da se dio duše pretka ostavlja na bademantlu i pranjem bi se to oskvrnulo. Ne možete ni zamisli smrad tih „duša“. Krenuo je. 
-Kuda ? Čula je da uzima ključeve. 
-Van, idem se pronaći, mislim da sam se izgubio negdje između prve erekcije i zadnjeg pranja suđa. 
-Budi dostojanstven, trebamo razgovarati kad se vratiš i daj usput uzmi cigarete. Zna da će se vratiti tek ujutro, otprilike kad se budu otvarale prve trafike. 
-Znaš da nemam dostojanstva, idem i to pronaći, mislim da se sakrilo iza ugla...ili je tamo samo birc, u svakom slučaju idem provjeriti. 
Ujutro kad se vratio, otriježnjen, pronašao je nju, kao sniva na zajedničkoj postelji. Kao da je prvi put vidi, nasmijao se. Skinuo je ogavni bademantl, bacio je lisnicu i ključeve u posebno dizajniranu posudicu, navukao zastore i postelju preko nje te legao pored. Pomirisao joj je kosu i čvrsto ju zagrlio. U pozadini se čuo spokojni let vinskih mušica. Osjećao se lakše, iskupljen pred ničim. Promatrao je njenu liniju tankoćutnosti, koja se protezala u polumraku, preko linije siluete. Zaljubljen. Sanjaju. 
Ležao je kao svetac, a bio je kurva u snovima. Bio je presušeni erotoman s životinjskim libidom, ona frigidna, djevica u snovima. Savršena kombinacija pomislio bi neki fetus. 
Bila je njegova, a opet je pripadala svima i ponajviše sebi. Zvijezde su je prisluškivale, dok je poskakivala, visoko iznad njih i neba u kojem je on lebdio. Inferiornija nikako, zaluđena životom svakako. On bi i dalje mogao levitirati u njenoj putanji. Ne zna pisati, ne zna govoriti, zna slušati, drugo mu nije ni trebalo. Njihov let i neiskustva doveli su ih do točke nepovrata, nisu su se ni htjeli vraćati do crne rupe neispunjenja i tuđih isprepletenih sudbina ili bijega pred sobom. Imaju jedno drugo, ostalo nije bitno.
Primila ga je za ruku, ugradila se u njegov zid tijela. A on se sjetio da je zaboravio kupiti cigarete. 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg