proza

Nina Bajsić: Šesto četrdeset i osam sati

Nina Bajsić (1994., Zagreb) studira dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Autorica je dramskog teksta „Ni tu ni tamo“ (2013.) izvedenog na Dramskoj sekciji studenata ADU, Kazališnoj reviji ADU i u Studentskom ateljeu kazališta Dubrava, i scenarija za kratkometražni film u produkciji „Ne gledaj iza“. Kao glazbenica sudjeluje u scensko-eterskoj izvedbi dokumentarne radio-drame „Hörspiel – mala igra za slušanje (i gledanje)“ (2013.), te na 64. Dubrovačkim ljetnim igrama, u projektu „Pisci u Sponzi“, (2013.) ostvarenom u suradnji festivala sa Hrvatskim društvom pisaca.



 

Šesto četrdeset i osam sati

 

Bistra, crna tekućina, ostala je bez posljednjeg mjehurića.

Tako bi moglo izgledati nebo promatrano s Mjeseca. Na Mjesecu ne postoji nebo plavo kao ovo iznad tebe i mene. Postoji samo crno bistro nebo, poput ishlapljele coca-cole u mojoj limenci.

Šutiš već neko vrijeme i ne razmišljaš o tome postoje li na Mjesecu atmosfera, oblaci ili vjetar koji će ti za nekoliko trenutaka naježiti kožu. Sjediš pored mene, i još prije nekoliko trenutaka bili smo zajedno, a onda smo se ponovo počeli tražiti. Već neko vrijeme događa se da u jednom trenutku odeš, pa dok sjedim kraj tebe i čekam da se vratiš, odem i ja. Najčešće te pokušavam pronaći u ovom trenutku, ali u nekim prostorima daleko odavde, u mreži podzemnih željeznica maglovitih gradova ili na višestoljetnim širokim mostovima. Među strmim kamenim uličicama toliko duboko sakrivenim da se više ne znamo vratiti. Ništa se ne čini dovoljno daleko pa opet podižem pogled i pokušavam nas pronaći negdje dalje.

Možda na nekom drugom nebeskom tijelu.

Ti se ne mičeš, tražiš nas kroz vrijeme. Preskačeš godine, zamišljaš nas na istoj drvenoj klupici, koja poput naše zapanjenosti danima koji dolaze, polagano truli među žutim zgradama i plavim tramvajima. Brojiš koliko su puta ptice šuštale u izgaženom lišću, koliko ih je puta istjerala hladnoća, koliko je puta njihov pjev nadglasala tišina snijega koji je prekrio našu klupicu. Brojiš lica koja iznova gledamo, ravnodušna lica koja su odavno prestala postavljati pitanja, lica nepoznatih prolaznika koja nam polako postaju poznata, ali njihov prazan pogled i dalje nam je stran.

Ponekad, kad se umoriš od brojanja, odlaziš na kolodvor i čekaš vlakove koji pristižu iz što daljih mjesta. Ondje se nadaš novim, nepoznatim licima. Stojiš nekoliko metara ulijevo od ploče s rasporedom dolazaka, u glavi izgovaraš imena velikih gradova i zamišljaš lica koja ne isijavaju tromost. Poželiš se izgubiti među tim licima. Večeras bi mogao stići jedan takav vlak, kažeš mi. Vlak stiže, stojiš po strani kao da nekoga čekaš, putnici iz dalekih mjesta silaze na peron, ti se trudiš ugledati barem jedno lice, ali ne uspijeva ti. Blijeda svjetlost starog, požutjelog električnog natpisa na kojem crnim slovima piše ime našeg rodnog grada, reflektira se u poremećenoj izmjeni paljenja/gašenja na njihovim licima. Stranci prolaze, a ti ne vidiš ništa osim blijede svjetlosti koja im proždire lice. Napokon ustaješ, jer ne možeš podnijeti osjećaj nepomičnosti koji ti ulijeva ta ista svjetlost pokvarenog natpisa iznad tebe.

Ne primjećuješ to, ali dopuštaš strahu da započne jednu malu liniju između tvojih očiju. Tanku boru koja će se izoštriti i svoj konačan oblik postići jednog dana kada ćemo vikati glasnije no ikad i reći si stvari koje ne mislimo. Onda ćemo si oprostiti i zaboraviti na te riječi, ali one će ostati upisane negdje na našim licima. Voljet ćemo te linije isto koliko i one koje će upisati sretniji dani, u kojima ćemo živjeti daleko od naših započetosti.

 

Ispijam posljednje kapljice iz svoje limenke, vrijeme prolazi, a mi i dalje sjedimo na istoj drvenoj klupici. U jednom trenutku napokon nas svladava umor i zaista odlazimo.

Odlazimo tamo gdje nema nikoga, na onu stranu Mjeseca koja se sa Zemlje ne može vidjeti, daleko od poznatih lica i stranih pogleda, daleko od zagušljive stvarnosti kroz koju svaki dan koračamo kao kroz duboki, neprohodni snijeg, gdje nije bitno na koje smo načine započeti, i gdje nas neće uvjeravati da udišemo nečiji tuđi zrak. Vrtimo se šesto četrdeset i osam sati oko Zemljine osi, svaki puta ispočetka, dok nam se ne zavrti u glavi od ljubavi.

 

 

 

U sredini

 

 

Za početak, željela bih da ovo pismo nema početak.
Ako ima početak, znači da mu u jednom trenutku mora doći kraj (to se ipak događa s većinom stvari koje jednom započnu).

S obzirom da kraj ne želimo ni ti ni ja, možemo se najprije dogovoriti da ne postoje stranice. 

Ako ne postoje stranice, onda ne postoji ni ona zadnja koju svaki puta s grčem držimo u ruci, na kojoj se rečenice počinju raspadati poput orkestra koji je izgubio tempo. I svaki put kad na posljednjoj stranici čitam tvoje riječi u shizofrenoj izmjeni acceleranda i ritardanda, znajući da se rub stranice približava, uhvatim se kako ne razmišljam o tome što piše, već na koje bih načine mogla izbjeći kraj.

Nekoć sam mislila da je izvor svih mojih problema s krajevima u tome što ih ne znaš pisati, ali zapravo ih ja ne znam čitati.

Sad kad je odlučeno da ne postoje stranice, možemo se praviti da su sva naša pisma jedan dug, neprekinut razgovor koji beskrajno traje u vremenu. Da ja nisam ovdje, a ti ondje, i da smo usred jednog takvog razgovora upravo sada.

Dugo nisam mogla razumjeti zašto inzistiraš na komuniciranju putem pisama, ali prihvatila sam to kao i sve ostale romantičarske pokušaje suočavanja sa svijetom koje neumorno prakticiraš.

(Jednom, kad ću se usuditi osvrnuti na svoj život, priznat ću ti da su tvoja inzistiranja na tim naizgled naivnim pokušajima zaslužna za sve dobro što ću napraviti otkad te poznajem).

A onda sam shvatila što se krije ispod tinte na papiru, o čemu govoriš kad govoriš o pismima. Otkrila sam prostor koji ne postoji u vremenu, koji ne razumije fizičke odrednice udaljenosti. Odlučila sam da te neću nazvati, nego napisati ti pismo. Kad bih te nazvala, vjerojatno bih osim tvog glasa u pozadini čula nešto što bi me podsjetilo na udaljenost i trenutnu nemogućnost zajedničkog postojanja na istom mjestu u isto vrijeme; sitno nasjeckani luk koji pirja na tavi, cvilež dvanaestice koju čekaš u Frankopanskoj ili tišinu prostorije u kojoj čitaš. A ovdje gdje sam ja tišinu svakih nekoliko trenutaka prekidaju glasovi izgubljenih turista (samo misle da su izgubljeni jer još uvijek ne znaju da ovdje postoje svega četiri ulice).

Odlučila sam započeti razgovor s tobom kao da nisi ondje, a ja ovdje pod borovom sjenom, na brežuljku nadmorske visine od dvjestotinjak metara, na jednoj kamenoj klupici u gradu umjetnika (tako ga barem zovu, ja bih ga prije nazvala gradom mačaka).

Razmišljam o čemu bih razgovarala s tobom da sjediš kraj mene. Možda bih ti priznala da zavidim leptiru kojeg sam maločas uhvatila kako oprezno leti oko mog pisma (možda i ne bih jer pisma ne bi bilo da si ovdje, a ne ondje) i kako je to lijepo imati samo sedam dana života. Onda bih uhvatila tvoj zabrinuti pogled, i dovršila misao time da u sedam dana ne stigneš zavoljeti nekoga koga ćeš jednom izgubiti. Tada bih shvatila da nema smisla govoriti o kraju, kao ni o početku, jer su i jedan i drugi daleko od nas.

A mi smo tu.

Sjedimo na kamenoj klupici, i pogled nam leti preko zelenih površina. Možda sjedimo u tišini, razmišljajući o svim mjestima osim o ovom u kojem se nalazimo. Možda ću ti za nekoliko trenutaka šapnuti kako bih voljela razmišljati o nama kao jednoj od onih stvari koje imaju početak, ali ne i kraj.

Nekih petnaestak kilometara dalje nazire se i more.

Tu smo, u stanu u Zagrebu, razmišljamo treba li upaliti grijanje ili stisnuti se još čvršće, još bliže.

Nadam se da ne čitaš ove riječi kao da su posljednje, jer ovo pismo nema kraj, kao ni početak.

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg