proza

Lada Vukić: Četiri priče

Lada Vukić je spisateljica iz Zadra i aktivna članica ZaPisa - udruge zadarskih pisaca. Piše uglavnom kratke priče, za koje je osvojila više nagrada, između ostalih i Ulaznicu 2011., Pričigin 2012., Pitschwise 2012., a ušla je i u uži izbor Večernjaka 2013.



 

KRATAK SADRŽAJ

 

Ušla je u stan hvatajući zrak kao riba s udicom u ustima. Rukama sapetim plastičnim vrećicama, pustila je djecu da joj se pletu oko nogu. On je stajao za kuhinjskim vratima i podozrivo je promatrao. Ništa nije rekla, već je vukući djecu za sobom kao bučne privjeske, istovarila stvari na stol. Nisi se javljala, ručali smo bez tebe, gdje si se zadržala, čula ga je za leđima.

Odmahnula je glavom i rukama, pa svukla kaput. Zadržala se, kaže, na pijaci, na kavi, srela neke stare prijateljice iz osnovne, i tako... zaboravila na vrijeme. Blijeda si, dodao je. Stepenice me dotukoše, odgovarala je s unaprijed pripremljenim odgovorima. Pa je iz posebne ukrasne vrećice izvukla omiljene kekse za djecu, a za njega najnoviju hit knjigu kupljenu na kiosku.

Gledala je kako djeca pohlepno oblizuju čokoladni preljev sa slastice, a njega kako nestrpljivo kida plastični ovitak s knjige. S nelagodom je osjećala vlažnu i ljepljivu potkošulju na tijelu, namočenu gelom za ultrazvuk. Jutros ga, nakon izrečene dijagnoze, nije dobro obrisala. S tevea su prštale božićne poruke dok joj je jedno dijete na lice utisnulo čokoladni poljubac. Nije baš neka tema, ha, rekao joj je nakon minut - dva, proučavanja kratkog sadržaja s korica knjige. Kako to misliš, odgovorila je? Mislim, bolest i to, slegnuo je ramenima, ništa veselo, blagdansko. Ništa, složila se u sebi. Skine cipele s otečenih nogu i jako se, do boli, uštipne za nadlakticu. Ne dogodi se ništa. Buđenje iz sna i slične gluposti. Sutra, preksutra, kožom će joj se razliti modrica stvarnosti.

 

 

POBJEDNICA


Da makar može odmaknuti suvišne poglede sa sebe kao kad odmiče pramen kose sa čela. Razmišljala je i o kosti koju je čistu i netom oglodanu predala majci da je opere pod mlazom vode. Sada, kada su joj ruke bile nezaposlene, nije znala što će. Pogledavala je stol otežao od hrane: pečenka, sarme, krumpiri, juha, varivo, nekoliko vrsta salate, piće... a sa strane kolači i torta nalik svatovskoj.

I gosti su bili tu.

Gosti, mozgala je o njima. Zar njeni misle ako je ružna da je i glupa, pa ne shvaća? Kakvi stari prijatelji, kako ih je majka nazvala! Nikada ih prije nije vidjela. Kladila bi se da nije ni majka. Po naglasku je nagađala da su iz susjednog grada. Možda ipak sa sela. Aha, mirisali su na selo i koze. Stara je meketavo navlačila kroz nos, a stari je mljackao i sipao vulgarne viceve. Njihov maloumni sin, kojeg su dovukli s istom namjerom kao i majka nju, i koji nije podizao glavu s kokošje juhe, e taj je tražio repete i nijednom mu nije sinula riječ zahvale. Pogledavala ih je redom, tražeći bilo kakav pozitivan osjećaj ali, pronalazila je samo odbojnost.

Kada su na red došli kava i kolači, majka je predložila da pređu u dnevni boravak. Znači, tamo će uz tortu nalik svatovskoj, prelomiti tu jebenu kokošju kost! Nije joj to izričito rekla, ali nije trebalo biti posebno vidovit da se shvati. Dozivala ju je iz sobe, čula je kako govori, hajde mila, gdje si više, mogla bi je i ti jednom za promjenu slomiti, možda bude pobjednička...

Jadac, mislila je o imenu te glupe kosti. Bio je tako fino uglancan da ga je jedva prepoznala, kao da je sišao s neke police u dućanu. Nalik rašljama kojima se pronalazi podzemna voda. Pa će tako i brak? Bila je sigurna dok ga je držala u ruci i osjećala tuđe poglede, da ga je majka nekako udesila, tako da prelamanje ide u njenu korist. Možda ni majci nisu svi bili na broju ako je mislila da mogućoj sreći možeš namještati sreću.

Majka je, a što drugo nego ciknula od veselja kada se začuo dobro poznati kvrrrc. Rukom joj je zatim prešla preko kozičavog lica zadobivenog još u djetinjstvu, kao čin isprike. Na kratko je pogledala njega, gosta, sina tobožnjeg starog prijatelja, kako raskopčanih hlača i s čačkalicom u zubima izbija ostatke hrane. I možda joj se samo učinilo kako majčinim licem prelijeće sjena tuge.

 


DEKICA


Stavila je dijete u kutiju od cipela obloženu dekicom. Rođeno kao nedonošče, bilo je slabašno i zato ga je dobro utoplila. Očitala je minus dva na termometru prije no što je izašla van. Bojala se da dijete putem ne zaplače, ali na svu sreću nije. Žurno je koračala predgrađem koje je u to doba noći bilo pusto. Ničega i nikoga osim šuma njenih koraka i udaljene zvonjave sa zvonika. Kada je pronašla traženu kuću, iznenadila ju je tama u koju je gotovo cijela utonula. Neko se vrijeme na stepeništu, pred vratima, opraštala s djetetom, dodirivala mu meko tjeme, mirisala ga, milovala mu prozirne prstiće u kojima je i bez napora vidjela kako krv pulsira žilama. A onda, ništa. Izvukla je cedulju iz torbe na kojoj je pisalo djetetovo ime i gurnula je u kutiju. Na kraju je skinula gornju dekicu i odlučila je zadržati.

Od reskog zvuka pritisnutog zvonca odrvenjela je od straha. Sve dok se na jednom od gornjih prozora nije upalilo svjetlo. Brzo je otrčala i skrila se iza obližnjeg suhozida. Čekala je da se prokleta vrata konačno otvore. Kao da se krivnja, ako dijete zaplače zbog izloženosti studeni, nalazi baš iza njih.

Uz škripu raspuknutog drveta, neka ih je novakinja s beživotnom suknjom na sebi i istim takvim licem, na kraju otvorila. Ali kao da joj se i nije žurilo ili nije marila što dijete leži otkriveno na minus dva. Prije no što se sagnula, novakinja je nekoliko sekundi zvjerala uokolo, u tamu, duž ceste, prema zidu. Znala je da je ona tu negdje, ni prva ni zadnja koja tamo negdje čuči i voajerski promatra scenu pred vratima. I kako je to bilo čudno. I jedna i druga imale su točnu predodžbu o tami. O mjestu gdje je mrak najdublji. Pa su njome upirale u suprotnosti smještene iza vrata ili iza zida. Potom se novakinja sagnula, podigla kutiju s djetetom i zalupila snažno vratima. Presnažno, pomislila je kada se pridigla iza zida, pričekavši prije toga da svjetlosti gore u prozoru nestane i mrak potisne sve.

S treskom zatvorenih vrata i mirisom dekice došla je do centra grada. Tu su se buka i žamor ljudi začinjali petardama i slavljeničkim raketama. Iz lokala su treštale narodnjačke pjesme pomiješane s blagdanskim, kao protuprirodni blud. Imala je sat vremena do zadnje autobusne veze s mjestom svoga grada. Stoga je besciljno švrljala nepoznatim centrom, uz štandove s hranom i pićem, poput prazne vreće, ne osjećajući glad. Uzme samo kuhano vino ne bi li se ugrijala. Sjedne na klupu zamatajući ruke mekanom dekicom, dok jedan par kraj nje zatraži na štandu cijelo pečeno pile.

Čula je kako muškarac brblja s prodavačem i kako se ponosno hvali. „Dogodine ćemo dobiti bebu. Želim muško, a žena, zna se...“

Osjetila je da je neznanki dilema oko spola nevažna. Privučena šarenom dekicom sjela je do nje na klupu i pod kaputom potražila trbuh koji jedva da se i nazirao. Pogladila ga je na način kako to već rade trudnice i uputila joj ortački osmijeh.

 

 

LISICA

 

Netko je rekao da prepoznaje čovjeka koji ih je vodio prema skijalištu. Pred par mu je godina slika visjela u crnoj kronici, a takvo što se ne zaboravlja. Zamišljali su mu lice iza pogurenih leđa, izbacujući vrele dahove u bjelinu dana. Nikada mu ništa nisu dokazali i uz manjak dokaza, nastavljao je isti s pričom, evo ga sada tu, poput nedužnog djedice glanca dječje sanjke, podešava vezove na skijama, pali i gasi žičaru.

Kada su stigli do spremišta, svi su naglo i bez riječi razgrabili skijaške rekvizite, jedino je ona ostala s termos bocom i vrućim čajem u ruci.

„A vi gospojice?“, obratio joj se djedica zadužen za opremu i ostalo. „Vi nećete?“

Odmahnula je glavom, srknula vrelu tekućinu i skrenula pogled k snježnim padinama.

„A tako...“, rekao je i mašio se sjekire odložene uz jednu smreku.

U taj je tren pred njih iskočila mala lisica i zgrabila rukavicu s krznenim obrubom odloženu na klupi. Lice koje se ne zaboravlja tek tako, odjednom se preobrazilo.

„A, ne, ne... nećeš se tek tako izvući! Beštijo jedna! Kradljivice! Vraćaj rukavicu gospojici!“, obraćao joj se kao ravnopravnom sugovorniku, dok je lisica stisnuta između spremišta i naslaganih drva obraslih mahovinom, dovedena u stupicu, dahtala s rukavicom u zubima.

A onda je podigao obje ruke i zamahnuo. Suspregnuta daha i s osjećajem nestvarnosti, zatvorila je oči. Možda je bijesna, čula ga je kako se opravdava dok su udarci pljuštali iako se njoj u tom trenu nitko nije činio luđi i bješnji od njega. Nastavili su padali čak i kad je lisica prestala davala znakove života. I samo je prhut ptice, visoko u krošnji, označio kraj. Kada je otvorila oči, odbačena je sjekira bojala snijeg, a lisica više nije sličila na lisicu. Čovjek je spretno satirao tragove odlažući ih u crnu vrećicu.

„Gospojice, čini se da vam je rukavica neoštećena“, rekao joj je podigavši je visoko u zrak. Šutjela je zureći u promrzle prste, slušajući kako se jeka udaljenih glasova sudara i odbija zrakom kao sleđene perle na pokidanoj niski od riječi.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg