Darko Šeparović (1987., Vela Luka) diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je poeziju i prozu te književne kritike i intervjue. Donosimo ciklus iz nagrađene zbirke Autopilot (Algoritam, 2015.)
Dno
priđi malo bliže, između nas su samo ljudi, pridruži se večeras
našoj brigadi sakrit ćemo se u podzemnim garažama, na armiranim
jastucima nebodera.
svi smo nabijeni poput bakrenog namota elektromotora
svi smo slabo prokuhana riža u neprobavljivom vikendu.
ti tvrdiš; ovo dno mora negdje prestati.
napokon shvaćam brzinu; to je kad kiša potamani urod pšenice dok
strašila na oranicama imaju previše rupa na šeširima, iznad
nas visi ubojita mehanika
vode.
nema revolucija, samo izleti iz kojih se djeca vraćaju sa svojom
djecom.
naše koračanje je raštimano kao i grad kojeg su pojele stolice.
ovo dno treba prestati, napokon se izliti i razvodniti
ocean ako već ledenjaci nisu uspjeli.
Mrvljenje
na najravnijem dijelu atlasa
ljudi jedu paukove, tamo nema
straha od ekologije, nevidljivih
otoka kancerogene plastike. tamo
su doplutale i pustinje, nikakvi talozi
odmor u očima arheologa. ceste do njih bile su
predozirane žile asfalta, savršeno vitki kaktusi
umjesto billboarda. balast godina koje smo vukli
bile su prosjek, prosječno veliki kreveti, prosječan
strah od mačeta revolucionara. oblaci su ljuštili koru
neba, ispod je bila ultramarin plava onda opet crna
pustinjska noć, navijači koji zapale kontejnere grada
nakon poraza, dim kroz koji prolazimo kao kroz loše
iskustvo tržnice u Bombayu. gledam te
u konačnoj verziji kako čistiš bore suhim iglicama
borova. vani isti pritisak metalnih skela, prevelike
haljine nepoznatih zgrada, nad njima
azbestni krovovi, tisuće malih strelica u
želji za slatkim snom na plućima.
oni nam ništa ne mogu, imamo imunitet
mase, serijski spojene zdjelice u šasiju tijela
spremnog za naredbu generala.
kad zagusti, mrvim te u toplo krckanje
pijeska, u pješčanu oluju koja će poharati
nasade avokada. tako ćemo lakše na
čistinu. iza nas ostat će još jedna
loša berba.
Autoceste ne vraćaju ljude
to su bila vremena tako govorimo
stvarima kojih se brzo želimo riješiti
porođajne muke utezi soba koje
mirišu na doktore
teški muk opire se padanju
kako je samo ušao koliko će ostati
pitanje je težine riječi njihove sposobnosti
lijepljenja za zidove. na to odgovaramo čekićem
ili crnom bojom rudarevih jagodica. jezik je
ideologija osim kad je teleći i dobro skuhan.
možda vrelim čajem otopimo čađu između zuba
zaboravljena slova na mjestima gdje nema karijesa.
među nama tvrdoglava šutnja modra majica kojom sam
jučer nekome mahao na kolodvoru.
trajanjem onih prostih pokreta ruke lijevo-desno
mjeri se koliko će brzo snijeg amputirati ceste
nakon toga
nema dalje.
Kiše u predgrađima
preselili smo se bliže
aerodromu gdje nema mora
plave mahovine u kojoj rastu jestivi
crvi i nejestiva kosa. zaboravili smo
plivati brodskim dnevnicima pokrivati
glave beskućnika osjetiti sreću
kad u očima izbije mokri početak svega.
svaki brod ima ime
kuće avioni oko nas sve nepotpisano
sve prepušteno nagađanjima.
strojevi zvukovima opisuju pokrete drvo je tupo
željezo hladni oblog na nogama šećeraša, plastika
je najbliže koži. često mi se čini kako ne pričamo isti
jezik ometaju nas rotacije mlaznih aviona to ulje silazi
kroz naš dimnjak upravo obrnuto od toplog ručka. vadim
bilježnicu, slovima ulazim u prostor između jezika
psa i vlati trave. opet je mokro, predgrađa oko nas
imaju okus jeftine reklame množinu pokošenih vrtova
kojima se mjeri muškost. putnici u avionima iznad
seru po nama, to je građanstvo, počinju
tople kiše
iz tvoje bijele majice izrasta mokra koža.
Kako smo postali suvremeni
što ćemo s nebom ako je gore granica, najlakše je
napustiti večer, ovaj gusti korov između šanka i prstiju
parazitno raste, gotovo je nemoguće pronaći bedro bez strija ili
konobara s glazbenim ukusom.
korice knjiga su filteri, ono u njima izgovor za rušenje neba.
ljudi su smotuljak koji se potiho zapalio u kutu kluba, uvijek u
strahu od drugog. cinizam je količina sline dovoljna za spojiti dva
papira, većina pretjera zatim ljudi sporije gore.
Bruno tvrdi kako je Zagreb lavor u kojem kapa voda iz nečije klime.
netko je trebao tu klimu upaliti, nebo zamijeniti daljinskim
upravljačem.
jesi li to ti?
pogledaj; gore ništa ne možeš isključiti, gore su granice, barem jedna
mogućnost otpora kao hidrocentrala na golemoj i bučnoj rijeci. o
brzini te
rijeke ovisi količina topline u našim stanovima, volumen vode u
onom lavoru,
trajanje večeri, i još je stotine tisuća stvari između rijeke, neba,
večeri,
i više ne možemo govoriti o granicama kad jedna SMS poruka buši
rupu u
tvojim prsima. riječi su napokon naoštrene glodalice. sve je
suvremeno,
sve je kristalno opasno.
Sezona
prilazim ti glatko kroz leđnu
rupu nasukanog kita njegovo
srce koje teži jednu tonu ispušta
otrovni bakar po glavama turista
svi će oni pocrnjeti i zašutjeti.
ovo je pjesma o krastavcima.
zapravo o sezoni kiselih krastavaca
lipanj pušta svoje ljepilo grad se
štiti bodljama suncobrana ljubav je
zgužvani prizor automobilske nesreće
ne možeš je prestati gledati.
ako se dogodi moraš biti blizu.
moj oblik mutna je tegla prepuna
elektrolita u mene umačeš prste
i ne znaš kako ih izvući suhe
noćas sam krenula skidati oštri
krov tvoje kuće miševi su se razbježali u
nešto mekše od plućne maramice.
potapam podove kuće u jednu točku.
nisi je nikada vidio ali želiš je dodirnuti
ne mene
točku na kojoj spavaju tektonske ploče
i gnijezdi se topli uran iz Japana
postajem ukočena treba mi vremena
za dosegnuti vrhunac opekotina sam koja
sporo sazrijeva moraš me čekati jer živú
od nedavno ne držimo u kućama.
toplinu mjeriš brzinom mojih dolazaka.
hladovina će nas sve podjednako sahraniti
i kako to da nikada nisi vidio spojena dva
kraja krastavca ostavila sam prostor između
za ugriz preko kojeg ti prilazim i
ta svježina cijedi se iz grla niz kukove
do one točke koju nikada nisi vidio.
na njoj ćeš podignuti tabor lagan kao juha
ljeta ja ću ući unutra istovariti svoju dužinu
i rojeve turista koje čuvam ispod pazuha.
bit ću mokro tijelo ispred električne ograde.
jedino bitno bit će s koje mi strane prilaziš.
foto: Jure Živković
Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''
Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.