„Dobra večer“, izgovorio je Damien ledeno pristojno, onakvo pristojno kakvo nije uopće ni uljudno ni ugodno. Prešao je preko nje svojim hladnim očima kao da je jedna od bež fotelja u predvorju. Kao da nikada nije dirao njena koljena dok ju je vozio u svom automobilu za ljetnih večeri prošlog ljeta. Ili kao da je nikada nije pustio da ga čeka za stolom u restoranu jer je morao raditi do kasno u noć; što je bio čest slučaj – kao jedan od partnera arhitektonske firme u kojoj je radio, morao je procjenjivati kvalificiranost pojedinih ženskih kolegica za moguće projekte tvrtke. Prije nego li je Jane progovorila, ako je uopće i namjeravala, Damien je ušao u dizalo i pritisnuo broj 8.

Kada je ušao u stan, Damien je nakratko zatvorio oči i duboko udahnuo. Ništa se nije čulo osim tišine. Nije bilo ljubimaca ni djece, žene ili djevojke ni starijeg roditelja. Otvorio je oči prema svom crno-bijelom minimalističkom stanu. Ovo je bio njegov život i nije uključivao nikoga osim njega samoga. Damien nikada nije želio nikoga. Zbog toga nije spomenuo Jane da ga samo za par dana više nikada neće viđati na hodniku. Damien nije imao ni jednu osobu koju bi obavijestio o svom srcu koje otkazuje.

Kasnije navečer, dok je prao zube i zurio u svoj blijedi odraz u zrcalu, ponovno mu je kroz glavu prošla ista neobična misao. Njegovo inače besprijekorno zdravlje je poprilično naglo narušeno sa stanjem organa kojeg Damien nije nikada koristio, govoreći apstraktno. Ideja ga je pomalo zabavljala. „Pretpostavljam da kada ne koristiš nešto, s vremenom se raspadne“, rekla je blijeda figura u zrcalu, s laganim trzajem svoje krvavo crvene usne i beskrajnom crninom u očima. „Tako funkcioniraju ljudska tijela.“

Kada je ujutro Damiena probudio zvuk alarma, nije mu bilo ni drago ni krivo što je živ. Svjetlo s početka novoga dana zadržavalo se na stvarima u Damienovom stanu. Posjedovao je lijepe i skupe stvari, no ništa što nije imalo neposrednu uporabu. Jutra su tu bila prekrasna, gdje su visoki prozori okruživali cijeli prostor. Damien se obukao, spreman za dan u  kojem je namjeravao obaviti posljednje obaveze na poslu i naći se sa svojim odvjetnikom; ništa više od konciznih informacija vezanih za posao koje su zabilježene u kuverti ostavljenoj na stolu u njegovom uredu i uputa za svoje preostale materijalne dugove. Na putu iz stana, nalikujući zgodnoj sjeni, Damien se kretao između staklastih crno-bijelih ploha koje su reflektirale tople zrake. Prošao je kroz zrake, a svjetlo koje je palo na njegovu kožu kao da nije moglo doprijeti do njega. Bio je opipljiva arktička sjena.

Te večeri, Damien se vratio u stan sa ženom i muškarcem. Bili su poprilično pijani, no ne i Damien – preferirao je da bude trijezan. Nije se potrudio zapamtiti njihova imena; bili su tu samo da ih iskoristi. Dok je jebao ljude, osjećao se još više odvojeno, bez obzira koliko duboko bio u  nekom. Nije osjećao ništa osim superiornosti. Mogao je i bez cijele stvari, a to saznanje je dodatno stimuliralo njegovu nadmoć. Čak i u seksu, Damien nije nalikovao ljudima. Koliko god bi to onda impliciralo ponašanje više nalik životinjskom, nije uopće bilo tako. Životinje se potpuno prepuste svojim osjetilima i tijela im se pokreću po instinktu, dok njihove misli nisu ništa osim sumaglice senzacija. Ništa slično Damienu, koji je uvijek imao kontrolu.

Nakon što je napravio što je htio s njima, pokazao im je izlaz iz stana. Prije spavanja, iskašljao je nešto krvi. „Još malo“, rekao je i okrenuo se u krevetu da zaspe.

Damien je proveo sljedeći dan na svom računalu, zatvarajući razne račune i brišući datoteke. Dok je deaktivirao profil na jednoj društvenoj mreži, oglas se pojavio sa strane i zapeo Damienu za oko. Heartera – želite dati nekom svoje srce? Uključi se na chat odmah!

Damien se podrugljivo nasmijao blještavoj poruci, koja ga je neobično zabavljala te je kliknuo. Stranica za „dejtanje“ je bila očekivano loša, ali Damienov bolesni smisao za ruganje ga je natjerao da ostane na njoj i započne nekoliko razgovora. Svi su zvučali u stilu „zapravo imam 45 godina, očajna/očajan sam i živim s mačkama“. Osjećaj zabavljanja se ubrzo istrošio i upravo dok je namjeravao otići iz razgovora sa SpremnaZaTebe28 ugledao je njen nickname.

Freda8. Opis: Hranim se srcima.

Damien je poslao poruku.

-          Pozdrav.

-          Ej.

-          Kakvim srcima?

-          Ljudskim.

-          Čak i onima koja su bolesna?

-          Nije važno.

-          Onda možeš uzeti moje.

-          Sutra u 8 sati kod Zapadnog mosta?

-          Da.

Damienov um nije sadržavao ni jednu sentimentalnu misao dok je napuštao stan po posljednji put. Vozio se kroz grad zahvaćen toplim bojama jesenskog sutona. Damien je parkirao pokraj mosta i izašao iz automobila. Crnokosa žena plavih očiju, obučena u jednostavne hlače, košulju i laganu jaknu, sve u različitim nijansama crne, no bez sumnje crne, stajala je na mostu. Odmah je spazila Damiena i počela hodati prema njemu. Nešto u vezi nje je bilo neuobičajeno. Iako se činila kao obična žena, imala je čudnu energiju oko sebe koja je tjerala ljude da je primijete u gužvi u kojoj se isticala. Bila je elegantna i lijepa te se kretala kao da ništa nije oko nje: automobili, ljudi, grad. Kao da je negdje gore, negdje jako visoko. „Dobra večer Damien“, rekla je jasnim glasom. Zvučala je čvrsto i hladno. „Ja sam Freda.“ Njena ispružena bijela ruka čekala je Damiena. On ju je prihvatio bez prekidanja pogleda između njihovih crnih i plavih očiju. Osjetio je hladnoću s njenog tijela kako prolazi cijelim njegovim bićem. Osjećaj je bio neobično utješan. Bez ijedne više progovorene riječi, ušli su u auto i odvezli se dalje.

Freda je usmjeravala Damiena izvan grada i 43 minute kasnije su prilazili kući nalik dvorcu, kroz zahrđala vrata posjeda koji je okruživao starinsku vilu. Nakon nekoliko minuta vožnje kroz zelenilo koje se nalazilo s obje njihove strane, stigli su na čistinu i automobil se zaustavio na šuštavom šljunku. Krenuli su u smjeru ulaza kuće. „Ljudi stvarno pristaju na ovo?“ „Ne, ne baš“, kut usne joj se lagano pomaknuo, „misle da je ljigavi kod za seks“. Damien se osjećao potpuno ugodno u tišini između njih. Ništa u vezi ovog susreta nije bilo seksualno.

Ušli su unutra i Freda ga je povela uz stepenice u jednu od soba. Prolazeći kroz sjene stoljećima starih hodnika, Fredin oblik se izmjenjivao u skladu s tim, bliskim joj mjestom, njenim utočištem. Damien je sada mogao primijetiti blijedo svjetlucanje na njenoj koži, kao da je prekrivena ljuskama. Fredina šarenica se mijenjala iz plave u crnu boju. Crnilo se protezalo preko rubova njenih šarenica te je prekrilo bjelinu oka. Njen pokret kroz prostor je još više zračio. Graciozno je rezala zrak, na način u kojem je bilo nešto od čega se ledila krv u žilama.

Došli su u sobu u kojoj je Damien trebao biti podvrgnut postupku. Soba je izgledala iznenađujuće moderno u usporedbi s ostatkom kuće; ili barem s onim što je Damien uspio vidjeti. Bijela boja je dominirala interijerom i sve je izgledalo sterilno pod bistrim, umjetnim svjetlom. Tu se protezao dugi pult s ormarićima poviše, koji su sadržavali različite kemikalije i instrumente. Freda mu je rekla da sjedne na stol, gladak poput stakla, u sredini sobe. Damien je nastavio gledati u Fredu, posve opušten, još uvijek osjećajući ugodnu hladnoću u svom tijelu, od koje je bio pozoran i smiren. Freda mu je uzela ruku i podigla rukav njegove košulje. „Ubrizgat ću ti ovaj analgetik u venu“, pokazala mu je malu bočicu ispunjenu bistrom tekućinom, „od čega će tvoje tijelo otupiti, ali ćeš još uvijek biti pri svijesti. Tijekom tog vremena ja ću ti izrezati srce. Mora se uraditi dok si još živ. Nakon toga ćeš umrijeti. Nećeš ništa osjetiti. Biti će kao da padaš u san“.

Freda nije pitala je li spreman, a Damien nije rekao ni riječi. Izvukla je analgetik iz bočice i ubrizgala mu ga u ruku. Freda je pritisnula na Damienovo rame kako bi ga polegla na stol. Tri minute dok analgetik umrtvi njegovo tijelo. Damienova unutrašnjost je u potpunosti bila ispunjena hladnoćom dok ju je promatrao kako se kreće pokraj obližnjeg stolića s medicinskim instrumentima. Da postoji nešto poput toplog leda savršeno bi opisivalo ono što je Damien osjećao u svakom djeliću svoga tijela, uma i osjećaja.

Freda je proživjela kroz mnoge vjekove, a život je očuvala tako što se prehranjivala ljudskim organima – osobito srcima. Nije bila zainteresirana za ovaj svijet ni za ljude. Svi su oni bili isti za nju, obitavajući toliko dugo među njima da se nije ni sjećala zašto. Bilo je i drugih demona koji su nastanjivali ovaj svijet, hraneći se ljudima, no svaki od njih je bio drugačiji i poseban u svojoj prirodi. Na taj način, priroda demona je takva da nisu u stanju razumjeti jedni druge ili se povezati. Svi su oni bili sami u svom beskonačnom vremenu na Zemlji.

Još jedna minuta.

Freda je stajala pokraj Damiena, nepomična, sa srebrnim skalpelom u svojoj lijevoj ruci. Njen ledeni glas je proparao tišinu, podsjećajući na iskustvo boli koja ima dobar osjećaj.

„Kako to da nikada nisi odabrao drugo ljudsko biće? Takvih ima mnogo. Zašto si odvojen od njih?“

„Osjećao sam se kao jedini usamljeni čovjek“, rekao je Damien hladno.

„Ali osjećaš simpatiju prema vragu?“ Fredine usne su se trznule.

„Empatiju.“

To je bila posljednja riječ koju je Damien izgovorio.

Freda je ovo radila tisuću puta. Desetke tisuće puta. Pomicala je nož sa svojom lijevom rukom po mesu, kao da nanosi boju na platno, stvarajući remek djelo u jednom jedinom pokretu.

Damienove oči su još uvijek gledale u Fredine kada je izvukla njegovo srce desnom rukom. Plavo je postalo crno i crno je postalo ništa.

Freda se okrenula od mrtvog tijela i otišla niz stepenice, s toplim srcem u svojim rukama. Srce je bilo neobično živahno i treperavo; Freda je primijetila to negdje u kutku svoga uma, ali je nastavila prema sobi u prizemlju koja je gledala na vrtove. Udahnula je jesenski večernji zrak pomiješan s mirisom srca u njenim rukama. Čeljust joj se raširila i zarila je zube u srce. Freda je tiho zastenjala u užitku. Progutala je zadnji komadić srca i otvorila oči.

Freda se osjećala drugačije. Zakoračila je u vrtove i u novu eru svog postojanja.