proza

Igor Ivko: Večera u dvoje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Igor Ivko rođen je u Varaždinu 1986. godine. Studirao je filozofiju, etnologiju i antropologiju.



 

VEČERA U DVOJE

 

Ponovno su pričali o spolnom snošaju u trajanju od 48 sati, neprestanom, beskonačnom prangijanju, kako su govorili, kao da govore o rušenju krtičnjaka a ne o vođenju ljubavi sa onima koje su jednom izabrali pred bogom i rodbinom, pri zdravoj pameti, ako je uopće takve pameti ikada bilo, pričali su bez zastoja, izgovarali jednu te istu, beskrajno dugu zamornu rečenicu,  sjedio je na zadnjem sjedištu, poskakivao u autu čiji su rasklimani amortizeri samo oslikavali stanje njegovih putnika, razrovanih ljudi koji su svoje potonuće opravdavali prirodnim katastrofama u obliku nedostatka sunca, lijepih roditeljskih riječi i sablasno predočene budućnosti, nije za njih ostalo ništa od mogućnosti slobodnog izbora, i sad su tu gdje su, pretovareni viškom života, iskustava, sjećanja, udaraca ispod pasa i iznad koljena, gdje najviše boli, kao što su to njihovi mučitelji u logorima znali, tu točku nepodnošljivo podnošljivog, i tamo su udarali, brutalno pak okajavajući svoje vlastite grijehe, od svega stvarajući samo jedan circulus vitiosus, đavolsku šetnicu, od svega mogućeg od svega zamislivog život je postao samo ta satanska igraonica i za njih nikad neće biti drukčije,

 

mamuran od apstinencije, alkoholne, prijateljske, govorne, tjelesne, od svakog pokušaja uspostavljanja kontakta između sebe i svijeta, sjedio je na zadnjem sjedalu i slušao kako su prangijali svoje žene, kažnjavali ih kurcem jer one to vole, sjedio je i razmišljao kako bi i on da je ima ženu kažnjavao svojom ljubavlju, zaustavljaju auto pored deponija, sapleću jedan drugog, smiju se, urlaju, da netko tko gleda odozgo, da li bog ili netko sa trećeg kata zgrade pored smetlišta ne može biti siguran o čemu je riječ, što će se sljedeće desiti, da li će se izbosti kosturama ili naručiti piće u kantini, nikome nije jasno koja pravila vrijede između ovih petero muškaraca, više nije niti njima jasno ništa o ovome gradu u kojem su kad su bili mlađi, prije ovoga svega, zamišljali neke druge uloge namijenjene samima sebi, nije uspjelo, složili su se da to nije niti tako strašno, barem imaju svoje mjesto, koliki od njih nemaju svoja mjesta, oni ovdje imaju svoj broj odjeće, zna se koji je čiji svakog jutra friško opran kombinezon što ih čeka obješen na vješalici, samo za njih, svetom rukom gospođe Katice opran i pripremljen da ujutro mogu krenuti u nove pobjede , novi radni dan, paljenja taloga ovog grada koji ih je izdao, nekad tako misle, kad se zaigraju uz previše alkohola, obično petkom, no brzo ih prođe revolucionarni bijes znajući da se uz revoluciju vežu samo opačine, zaborave, osjećajući se ponosno jer imaju svoje kombinezone i komentiraju gnušajući se, kako je odvratan ovaj grad jer dovoljno je pogledati njegovo smeće - sve te limenke, pelene, prežvakane omotnice Snickersa, imbecilne tekstove u imbecilnim novinama - da ti bude sve jasno, a oni su tu jedini, koji ga čiste, poput pravovjeraca, provjetravaju ovaj grad ogrezao u nemoć da bude bilo što drugo osim podsjetnika na samog sebe kakvim su ga nekad zamišljali, stajao je sam nasuprot njima, različit po samosklopljenom ugovoru da ne pije alkohol, ne izlazi, ne obraća se nikome više od onog nužnog, praktičnog, sjedi svaku večer pored prozora, zaglavljen u pukotini vremena, gdje ništa novog ne može biti započeto, a ono staro zapečaćeno u nepomičnosti stoji poput napuštene pruge još iz vremena kad su vikali - mi gradimo prugu pruga gradi nas - čovjek bez sjećanja, bez svojstava, sjedi pored prozora, nepropusnog za vanjske zvukove koji ga se ne nimalo ne tiču, promatra ulične svjetiljke kako se pale, bez suvišnog razmišljanja, jer stvari su takve kakve su, bez osmijeha, sjeća se kako su plesali na krovu robne kuće, gledali na asfalt, koliko ga je puta nagovarala samo, ajde da se bacimo, da ju je barem poslušao, od onog dana kad su Suadu ispratili na ahiret sve je vodilo k tom asfaltu, da ju je barem poslušao i bacio se za njom, lako je sada misliti, sad bi se zajedno okretali u grobu kao što su se jutrima okretali jedno drugom kad bi se probudili okrenuti leđima, stvarnost ih je zatekla kao što zatekne svakoga tko ju poželi kontrolirati, ostavljen bez izlaza, bez riječi i geste, odlazi svake subote istom cestom, istim koracima, u isto doba, šest sati ujutro, kad se djeca vraćaju iz izlazaka poput Ivice i Marice ostavljajući pored puta bljuvotinu da se znaju orijentirati, odlazi na sajam, u doba kad se prodavači tek sakupljaju, gdje ne poznaje nikoga, gdje ga nitko ne poznaje, samo Berek, i sam utopljen u košmaru, Berek koji svake subote već dvadeset godina dolazi sa svojim knjigama, reda ih na tepihu pored auta ispod cedulje sve po 5 kuna, Berek koji dolazi svake subote uporno i uporno, poput redovnika ulovljenog u opsesiju iz koje se više ne izlazi, i dolazi svaku subotu, sluša Bereka kako mu priča, jedini glas koji mu se obraća u iskrenom drugom licu jednine je Berekov glas, što ga nosi, Berekov glas na kojem tjedan dana preživljava sve te ulične svjetiljke i deponij i ljude s posla čije šale ne razumije i čije su mu priče odvratne da odvratnije ne mogu biti, i pita se kako bi svijet izgledao da jedne subote Berek ne dođe, strah ga je pomisliti, da se ne ostvari, i sljedeće subote Bereka nema, susjeda Marija mu je ostavila poruku u sandučiću, Marija koja ga je još jedina pozdravljala na hodniku i koja bi i sama ponekad kupila koju knjigu kod Bereka, napisala mu je kako je Berekov sprovod sutra u podne, i nije osjećao ništa što već nije osjetio, takav je život, što se tu može, kad je pokušao prepoznati nekoga od svih onih koji su stajali poredani pored mrtvačnice formirani u povorku, prepoznao je samo one koje bi susretao na sajmu, oni najpametniji trudili su se biti glasni kako su odavno znali da će tako završiti jer je i Pavle, Berekov otac prošao isto, Berek mu je pričao jednom na sajmu, kako je oca našao na tavanu, otac koji je cijeli život imao uže obješeno za tavanske grede što je objašnjavao, svojim zažarenim staklastima očima, spremnošću da se bog ima za što uhvatiti kada će se spuštati, i bilo ga je strah jer mu nije bilo žao oca, već užeta na kojem je otac visio, Bereka su našli u istom položaju, natovario je knjige u auto, motor je zvučao kao zadnji hropci pregaženih mačaka, kao što zvuče motori svih siromašnih ljudi, spreman da krene, što mu je bilo da odluči da se ipak ove subote popne na tavan i zanjiše grede, neće nikad nikome biti jasno, jer nikoga od poznatih nije niti bilo u blizini Bereka već godinama, kao što već godinama nikog poznatog nema niti blizu njega, šeće ulicama samo kad je magla, kad je hladno, kad se svo normalno građanstvo sklanja i stišće pored svojih teškom mukom otplaćenih radijatora, onda se čak i osjeća kao da je grad njegov, ulazi u mrtvačnicu, spušta glavu da ga ne razdraži umjetan jecaj starica što lipću glasove, njihove suze što moče rupce, gleda u Bereka, nikada nije izgledao tako primireno, kao da je rekao sve što jedan čovjek uopće može reći i odlazi pomiren jer više od toga nije moglo, a on će ostati, čekati dan kad će mu otkazati jetra koja mu se sve češće objavljuje kad u ogledalu ugleda požutjelo lice, ostao je i bez tog jedinog poznanika s kojim je mogao izmijeniti nekoliko rečenica, sad se će vratiti u stan u kojem ga zidovi preziru zbog nemoći da učini bilo što osim da se ispruži na krevetu i gleda u plafon, čekajući da mu uzvrati pogled, iz lijesa pored Berekovog gledale su nečije oči, djevojke koja po nekim pravilima kad bi ih bilo ne bi trebala biti ovdje, a sad leži, ispruženih ruku, pogleda kao kod onih ljudi koji su ravnodušni prema plaču i ilovači, ne tiče je se sparina koja melje disanje u mrtvačnici, i to mu poremeti težište, ne vjeruje da je moguće da se usne poput ovih više neće pomicati u osmijeh ili prezir prema onima koji su je u nedjeljna jutra nazivali kurvom, radila je u kafiću na autobusnoj kako je poslije čuo, a nije siguran da li ga je baš ona posluživala jednom kad je morao, baš morao, putovati autobusom što je mrzio više od svega, kad je Suada otišla svakim je putovanjem, a bilo ih je svega nekoliko - kad je putovao na sprovod majci, pa ocu, i na koncu bratu - imao poguban osjećaj da izdaje Suadu, jer uvijek su si govorili kamo ti tamo i ja, iako se susreo sa brojnim smrtima do sad, odjednom mu je postalo nevjerojatno da će sa zadnjim čavlom pribijenim u lijes i  usne ove djevojke ostati pribijene jedna za drugu, sve do raspada i zadnje tetive, gledao je u lice djevojke koju Haron čeka nervozno vrteći šibice u rukama i prije nego oda svoju znatiželju spušta pogled i izlazi iz mrtvačnice uvlačeći u pluća trideset i osam stupnjeva, povorka je krenula, kotači ispod Bereka škripe, šljunak mu se zaustavio u grlu, sluša svećenika kako se oprašta od Bereka, svećenik koji se nabacuje zgotovljenim formulama u koje niti sam više nema snage vjerovati, prestao ga je slušati i nada se da će uspijeti pozdraviti Bereka kad svi odu svojim danima i poslovima iako bi najradije legao pored i pričekao da ih pokopaju zajedno, sakrio se iza čempresa pa mu je Milanova alkoholno rumena glava bila neugodno iznenađenje, uz pitanja, gdje si, što si, od Milana je prije četrdeset godina prepisivao zadaće, zašto baš sad, zašto smo se morali sresti baš sad mislio je, no bilo je kasno, Milan koji radi kao grobar iz sjećanja izvlači sve što ih je na bilo koji način povezivalo, a on je samo želio sjesti pored hrpe zemlje ispod koje leži Berek, i izletjelo mu je samo od sebe, jer načuo je jednom da se na groblju svašta dešava kad padne noć, prije nego što ga Milan pozove na piće izletjelo mu je jedini preostalo pitanje, Milane da li bi mi mogao napraviti uslugu, ja sam sam, hladnoća samoće će me razoriti, Milane možeš li me razumjeti, Milan se trudio jer znao je da mu je kolega iz školske klupe bio umjetnički tip koji je umjesto da crta dijagrame crtao dijagrame svoje duše kako je govorio kad bi ga profesori opomenuli, i sve mu je postalo jasnije kad je vidio novčanicu od tisuću kuna koju je pospremio u džep i naslonio čelo na vrh lopate, pozdravio je Milana i vratio se u stan, pobrisao prašinu, oprao prljave čaše i tanjure, izvadio još jedan jastuk, razgrnuo zavjese kako bi se ljepše vidjelo, sjeo za stol i čekao zvuk Milanovog auta ispred zgrade koji je u pola tri ujutro stigao, požurio je dolje da mu pomogne donijeti vreću u stan, Milan je teturao, Milan koji očito nije shvaćao što se to desilo sa čovjekom koji je bio sasvim normalno dijete, sa vrlo dobrim i odličnim ocjenama, a sad skuplja leševe, i da mu nije bila takva financijska kriza, da žena ne plače svaki put kad zvoni telefon jer zovu oni kamatari i cijele te ralje se polako stežu oko njihovog do jučer pitomog života, i da nije takva situacija ne bi nikad pristao da iz groba izvuče tijelo djevojke koju su ovo podne pokopali, od koje su se roditelji opraštali sa strašnim urlicima upućenim bogu, to je grijeh, to je svetogrđe, ali valjda će mu oprostiti kad će jednom imati priliku objašnjavati, i uzima još tisuću kuna, stavlja ih u džep i govori neka požuri jer će smrad postati nesnošljiv, putrescin i kadaverin će preplaviti ovu zgradu, i svi ćemo najebati, zato požuri, napravi što moraš i nazovi me da je vratimo nazad u mir božji, požurit ću bez brige Milane samo idi kući, odspavaj i ujutro nećeš niti znati što se dogodilo trudio se objasniti i primiriti bjesnilo na rubovima Milanovih pjenastih usana, izgurao je Milana iz stana, okrenuo ključ u bravi i naslonio se na vrata misleći kako je to kraj, kako mu tijelo ne može podnijeti ovo divljačko lupanje srca, kad se smirio digao je pogled prema jastuku, pogledao djevojku što je ležala na krevetu, lice koje ga je u lijesu pored Berkovog podsjetilo na Suadine uvučene jagodice, o čijim je udubinama maštao sjedeći na stolici pokušavajući čuti njene udisaje, nitko nije odgovarao, smrdjelo je ogavno i nije bilo druge opcije nego da razbijemo vrata i provalimo, govorili su pred televizijskim kamerama policajci kojima je ovo subotnje jutro bilo radno.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg