poezija

Slobodan Ivanović: Onima koji su odavno ostali bez očiju

Slobodan Ivanović (1988., Nikšić) objavio je dvije knjige pjesama: Adresa sna (2010.) i Osobine (2014). Jedan je od organizatora mjesečnih čitanja poezije ARGH u Beogradu, gdje živi i prevodi s francuskog i engleskog jezika.

 

5 x 5

pišem onima koji su odavno ostali bez očiju i zaboravili
da im se lakše popišati na tanjir nego dati im pravu priliku
svim mrtvim šamarima ovog grada što palaca kao jezik
malih guštera u brzim ste
zamasima teških mašina vi sobna
pružanja u noć vi moja djeca sa klanice zlo
i noćni treptači u pljesku simetričnih šaka

misli ste i disanje u bilo kojoj recimo Koče Popovića
okomitom dočekivanju nakon izlaska iz malih putujućih gradova

vama večeras hladno igraju dupeta i
teške ste vlasulje ovih šarenih glava

vas znam kao svoj loš falset
moji ste slatki pratioci u životu
grada očijukamo
trasiramo podzemne željeznice svake noći pa i ove 
moji trapavi mali odbljesci samoće

slušajte mi glas i ostaće od mene samo
minus prisustvo mog sujetnog crvenog grla
minus drap itison što nikad nisam kupio

a vama će u gradovima sobama frižiderima trimerima tosterima slanicima započeti pet
godina pravog udarničkog jutra

a vama će na ruke pasti
krvava praška salama
kao Karenjina pod voz

i prestaćete da započeto završavate

dlake ostaju po slivnicima

kao utikači uz nogu kreveta
kao preduvan balon nadomak nitne
kao veliki otučeni pregrijani kotao

ti Wysmith generacija moja ljubavnik Pekinga 
Merry i njeno obraćanje hodnicima
Réka i veliki zapaljeni zid
Tomica i šaka ječma u ruci
Clive i još barem pet nebitnih

svi vi dišete u pet sa pet
u mojim prašnjavim očima

 

Meri II

 

dosta više

raste u nama šareno i

iz okrajaka se izdvaja mala četvrtasta Meri

 

tako je rasla i rasla i zavukla ruku u naše grudi

i velikim prstima naglo izvukla smotan plan

 

dok sparna noć čeka kopilota i bradati otac svoje kopile iz šetnje

mi znamo da je kopile dijete i bradato biće muškarac a ne znamo

gdje je Meri

to koškanje u noći ili očaj u tijelu

trpeljive osobe u šarenoj košulji

 

tu smo svi u kotlarnici

kao na početku priče o mašinovođi

ali nismo ni okret dalje nego što smo bili jer

nema Meri

ne okreće se kao točak

 

nije ni borcima lako i njih neko mora da vozi

i propušta ih kroz crvene zavjese u tajne dijelove kafića

gdje sjedimo mi znojavi od pare i crni od malog čađavog

kupea i sve nas je više čak trideset plavih košulja

 

borci dolaze li dolaze a Meri samo stiska molotovku

i bez komande baca preko glave zatvoren plamen u okno

 

nešto ovdje postaje gusto

nekom se Meri izlanula uz meko oblo na čaši

 

inače je ne bi imao u rukama

nakon crvene sobe u kojoj si je

kuvao kao u kotlu

 

 

Tomica

 

dok je vidio kako drugi piše internet se izgubio
pa tako i najava pisanog i činjenica
o sudaru prstiju i senzora nije više
oblik trepćuće tri tačke niti faktografski iskaz is writing

a pisanje jeste stalo zakazan susret
nepoznatih slova sa okom odložen
kesten u Tomicinom džepu kao ptica
čeka otvoren prozor pa da prhne višak
gustog živog katrana

valjanje praznog hoda kao aluminijuma
od rude sitog Boga i tepsija na
točkovima 
prema njemu se okrenulo i blista uz zid

iz njegovih šaka iz bušne kupole
prosipa se kestenje iz rupe kiša
i žar je zlatan kazan kuckan dugom rukom

u fišecima vješto prepečene loptice
zapetljaju se u zube i pojedu masne riječi
dok kao rijeka jezik preliva njihove slatke grebene

pokisli Tomica skiči dok bolno piša
kestenje okreće mala lopatica u pljosnatoj pesnici

šaramo dječje po Tomičinim širokim pantalonama
on se prepušta slučaju i nije više gospodin
meko mu zapeto lice Njemačka cijela u vatri

odjednom nokti na dršci
ruke su Sirije slabe a duge cijevi u vozu

čekaju sljedeće kolo

premija raste i raste

Tomica mršavoj djeci predaje džakove
slatke sudare traži sjekutić po sjekutić

jedemo hropćemo režimo mrljavo
jezik nam više ne može ni da stane u usta
pišemo duge poruke preko tuđih brzih netova
neprekidno odakle se izlazi i čija je kuća već
hrpa i koliko brada je potrebno da
tuđi srušiš minaret i tako sve mreže i mrežice
šapuću jasno bez prekida

odlaze tri male tačke i vrate se sa još mnogo
slogova

mi smo opet na Tomicinim vratima
da zaprijetimo put njega rukom velikog zakona krvi

 

 

Osobine I

 

Osobine svijeta su fizičke, i nisu za pjesmu

njihova rasprostranjena lična područja su

kao puževa kućica, ujedno i dom i tvrđava,

i svako ko se drzne ući narastao i veliki u taj prostor

magme i oličenja prilika, ne lica, je sam po sebi

licemjer, u najmanju ruku ništavan i nestaje

čim se neki element prostog svijeta sruši.

 

Osobine slike svijeta su takođe fizičke, ako

pristajemo da smatramo umjetnost nečim

što je van mimezisa, bićemo razočarani ovakvom

konstatacijom, slika svijeta je samo kadar

u nekom drugom fizičkom predmetu, ima

svoju debljinu i lična je emanacija količine gorčine

u ličnosti-posmatraču, međutim izostavljamo

mogućnost da posmatrač bude običan magarac.

 

Osobine rama slike svijeta su duhovna kategorija,

jer nije slika ono što čini prevaziđeni prostor

mogućnošću umjetnosti (kada kažem prostor

mislim na vrijeme), već okvir koji dijeli prisutnost

fizičkih osobina platna i zida na koji je okačen i

prisutnost naslikanog svijeta. Jedini način na koji

fiziku zida možemo odvojiti od svoje nemušte suštine

je da stavimo okvir u prostor koji obuhvata i

time je oslobodimo.

 

Osobine pjesme su lične i nefizičke, pjesma je ram

duha, pjesma je prostor ujarmljen tijelom i

papirom i na pjesmi se kao na zastavi ispisuju

parole, ako su parole glasnije od slobode - zastava

se pali, ako je pjesma glasnija od pisca - pjesma se pali,

ako je pisac glasniji od pjesme - magarci se pale,

ako je parola zapravo pjesma - prostor pjesme postaje

prostor recikliranog papira poprskanog mastilom,

sa svojom debljinom, samo još jedna slika, mimezis

svijeta.

 

 

Pjesma u kojoj Petra ubija Šešelja

 

u tijelu Petre Rosandić rascvjetao se cvijet

sa dna kičme bere koprive i suši

 

na drugoj strani ulice dječaci sišu breskvine sjemenke

plikovi Petri izbijaju po rukama dok baca

koprivu pod presu

kosa joj ne sadrži ni promil arsenika

odlučila je da je ne zanimaju otrovi

 

godina je dvije tisuće petnaesta

i u Bulevaru Kralja Aleksandra čuje se rafal

neko ubrzano skuplja čahure

 

maskirana u Čarlija Čaplina Petra Rosandić

ubija Šešelja

dok leži u lokvici krvi četnički

vojvoda bolno skiči dok Petri

jedri pulsira klitoris meci

su punjeni koprivom i matičnjakom

zrak miriše na svježe pokošenu

livadu iza dugo obrađivane bašče

 

Petra trči ka autu za bjekstvo

crnom Yugu 45 registracija

ST sa velikom naljepnicom na zadnjem staklu

lešim granja kilo

i crvenom petokrakom na mjenjaču

 

Telegraf javlja

nepoznati napadač se odvezao u pravcu Lešća

 

Petra poliva Yuga benzinom i pali na parkingu kod Ade Huje

 

Šešelj stiže da kaže jedino

oduvek sam hteo letovati na Braču

i umire na VMA

svi u prostoriji lakše dišu

 

cvijeće u Petri je već veliko

kada opadaju latice otežano

diše dok u kožnom kombinezonu

kao Trinity skače

lastu sa Pančevačkog mosta

 

posle se penje na zarđali remorker

i otkopčava se dok joj

sise kao plotuni sa Štrosmajera

pozdravljaju slobodu

 

 

Civilizacijski blues I

 

visoko podignite krovne grede tesari

linoleum tremens

 

bahata stoko mislite da se postavljaju konstrukcije tek tako radosnim obilježavanjem izuzetnih stanja

 

limeni lihvari zebe ozeble

Euzebiju ste na zajam valjda dospjeli

 

rezi moj roze u ustima plehanim

zakon zimskih ezoterija

litvanski čelični stomačići

teksaške vodenice

 

Ezopova sitna citra svira savršen džez

 

likovnjaci ulizice stijenje ekrana

tentative poreskih objašnjenja

 

ja pokušavam slovima da lutam

a ne kao vi da se štitite od zenita i zanosa

sinthom slabog saobraćaja

 

mistrije polirajte niste više

ni savršeni graditelji ni objašnjena divljač

stent u tenkovskom srcu

Tarragona na nogama od slonovače

staklo Murana u tiskanoj štampi

za cijenu ulaznice u kino ili mučilišni logor

 

tasty tasty tok svijesti

trohej ditiramb asketski stihovi

 

slabići slabići sebični

sokovi stvarnosti space shuttleovi savjesti usnuli Sanaderi

Sevojno pod maglom Semolj u glasu

slavski kolač eskadronima smrti

espadrile osušene zijevaju na zidiću

kitnjasti Čečeni licitiraju na Sundanceu

za održavanje festivala panslovenskog zaumnog filma

Dis djevojački čkilji dok se sa španskih

omalterisanih svježe soba svlači šalitra zida

zapaljivi sadržaj podsvijesti

 

sijedi Markes tipka kako je u mističnoj prašini ostala samo

izgubljena zaprega osušenih debala

i točilica za naftu ugrađena u drvosječinom dvorištu

 

 

zapamtite tesari proglas o suprotnoj strani svijeta

i o tome kako je nemoguće

biti ujedno plodotvoran i plodan ploditelj i oplođeni

istresite sjemene kesice negdje

gdje isposnici ne ostavljaju slameni šeširić

kada se vraćaju naprečac osjedjeli sa rijeke

zauzdajte vaše džinovske šarane

oklijevajte još jednom kada ostavite

štapove pored istrošenih motornih testera

derite se inače će vas iz zasjede

osakatiti amazing Amazonci

isti koji guraju brodove preko svježe ošišanih polja

 

pri petoj proleterskoj brigadi

pastiri prilaze noseći pršute

i zahvalni ratnici sišu slane kosti

odnekuda se pojavljuje vremešni triceratops

i najednom se poredak stvarnosti glasno ukida

 

lijepi Branković stiže na Kosovo sa bataljonom partizana

 

Musolini biva zarobljen u Postojinskoj jami

gdje se sprijateljuje sa čovječjom ribicom i rastu mu škrge

 

Limske večeri poezije počinju počasnim plotunom

u čast poginulim pjesnicima

 

Šalamun zavija šal oko vrata i ljubi Brežnjeva

naočigled Tita koji je stao u izmet

 

dok negdje svira dobri

civilizacijski blues

 

 

Dobri loši prljavi i zli

 

Hart Krejn, podigni visoko ruke
pa ćeš znati valjda nešto 

mekintoš pod miškom ti je
a zauzvrat tražiš gigaherce 
čiste procesorske snage

klopara osam jezgara kao 
konji u galopu a tebi pred očima
igraju Frostove jabuke

good old mighty lord have mercy upon
a soul of an illiterate
nije znao šta čini pa je spičio
pravo u zid oči iskolačene kotrljao

brzo brzo donesite zavoje
pa će da prodefiluju svi amerikana
tropi

 

Hallelujah Jesus
the apple pie is damn fine
and the coffee is black like a midnight on a moonless night

osjećaš li vožnju talasa zakulisne poezije
gdje se u džepovima drže nauljeni češljevi
a sve je besprekorno folded i svi su
odavno skinuli kamenac zar
nije underbelly ove noći
sušta suprotnost onome što smo navikli

snijegu u decembru i garavim prodavcima deviza 
ispred bioskopa Partizan

devedeset druge sam brojao dugo
a dvije hiljade i prve ili ranije
dobio cd Gorillaza pa kad krene
Clint Eastwood meni odmah
pred očima magla i nešto
drugačije zaigra a to nisu

dobri loši prljavi i zli

 

 

 

 

Istrijebljenje (Satiranje)

 

Lee Harvey Osvald nije nikog ubio jebote

to pokušavam da vam kažem

ni Milorad Ulemek Legija

ni John Wilkes Booth

 

kao ni Bojan Savić Ostojić

na kraju krajeva mada nije isključeno da je pokušao

 

kažem mu ja jedared

Bojane zauzdaj jezičinu uzdaj

se u Zaratustru sličice polijepi

češkaj mačorčiće pa ću ti

krčkati čorbicu

zaštiti šišmiševo gnijezdo opnom

pop filter uguraj u rukavčić

lakše Bojane opet sviraš šiškama

on se samo isceri i cugne

zabaci ceger za rame

donosi mi knjižice

 

štanca me ponovo ljudi

 

zamišljam ga kako noćima sjedi

i čekićima kuje slova za Osobine

pa slaže u okvirčić i štampa lažne rikne

 

kada dođe sa vrata mu ponudim

da se ušteka u mikserčić

on odbija jer je uzemljen

 

elem svjedočiću Bojane

ubijedio si me da se ubistvo isplatilo

makar roknuo Čakarevića

meštra Candy Crasha

 

možeš da izrešetaš cijeli Caché

for all that I care

podaviš I.D.I.O.T.e

žaračem uštrojiš Živanovića

ARGHovce povješaš

(i mrtav bih svjedočio

samo ako Anu ne osakatiš)

Viktora da mučiš Viktorijom dok ne propjeva

Bojana Markovića u želatin da preobratiš

Nidžovićku u odžak strpaš

cijeli Treći Trg da poliješ benzinom i zapališ

Agon u agoniji da skonča u ddos napadu vijeka

 

Pogačar da je ispečen i poslužen

Tomaš pretvoren u papier mâché

 

Đurišića molim ubij muški zaslužio je da kao čovjek skonča

 

sva groblja oskrnavi nakon

tog pjesničkog istrijebljenja

 

Šamiju sam zaboravio on je

možda zaslužio smrt u polju

 

ne sumnjam da si ti Šalamunu

poslužio posljednju večeru

barem bih tako volio

da je umro od ruke što slaže slova

 

i šta da radim BSO kad znam da nisi nikog ubio

tako ću uvijek do smrti izjavljivati

 

 

Kako klicati kretenima

 

Neko/a prvo kaže: Bravo! Potom se u salvama odmotaju

sve druge ozbiljne pohvale, kao da je taj koga objašnjavaju,

a kreteni uvijek misle da mogu da objasne, posebna kategorija.

Neko ili neka tad odluči da nekne u svom bićsciplinovanom

ja, i tako zanečen/a nije ništa, ali ipak razumije da jeste, barem

naznaka nečega. Kako to možeš objasniti nekom/j a da se ne

zagrcneš od smijeha, da ga/je, jeli, nema?

 

1.      Zatvoreno tvrditi da je sve rečeno sasvim ispravno u svakom datom obliku.

2.      Ponavljati stavku 1. dok se ne zagrcnu svi od jada.

3.      Ponavljati stavku 2.

4.      Ponavljati.

 

Ostalo se uglavnom samo kaže, Aleksandar Vučić, Aleksandar Vučić, uglavnom

Aleksandar Vučić, uglavnom.

 

 

(…)

 

Kažeš Kandinski. Međutim, niski

start tvoje misli spaja ga sa skliskim oblikom

antipotopa i, tako taj isti znak

te otkriva, bliski dijamantski krak

dozrelog dogorjelog doziva, dviski.

 

Međutim, odgovori li ti da se

skliski komad ogrijeva po prirodi

stvari i, kisli mišljenju podozreli kvisling će pod vodom čekanja

znati da niste ni ti ni

mogući on bliski.

 

viski! viski doktore McCoY, disk

okrenite na drugu stranu i zaboravite na mene,

geese Johnson baby’s brother old, ne može

ni da podrigne od dosade, hororne preživjele

žalopojke.

 

Kažeš Maljevič ? Tu već drugačije pristupamo kadru,

okvir se isteže ne bi li u njega stali i bar i garaža i JackO

već požutio od Drine, i Ben Franklin zgužvan

harmonijum pokisao još za vrijeme pljuska,

exorcist extrovert exemplar Eddard stark .

 

Vasilij slika drugojače, on često okiva topole,

denge groznica, geezer sa keychain osmjehom

Vancouver u doba mogućeg otcijepljenja, revolt,

Lazarusov stinkin’ coffin, cuffs muzzle leggings

lizard snake azimuth ozone layer thin enough to breathe

through.