poezija

Ana Marija Grbić: Venerini i ostali bregovi

Ana Marija Grbić rođena je 1987. godine u Beogradu gdje je diplomirala komparativnu književnost, a trenutno je na doktorskom studiju iz književnosti. Jedna je od idejnih tvoraca organizacije ARGH! koja već šest godina svakog mjeseca u Beogradu okuplja pjesnike iz Srbije na večerima poezije. 2012. objavljena joj je prva zbirka 'Da, ali nemoj se plašiti, a 2014. godine 'Venerini i ostali bregovi', koja ulazi u najuži izbor za nagradu Biljana Jovanović. Poezija joj je prevođena na poljski, engleski, slovenski i ruski i objavljivana je u mnogim časopisima i zbornicima u Srbiji i regiji.

Početak poeme Venerini i ostali bregovi

***

budimo načisto


volio bih da se sa mojih ramena slivaju rijeke

tako, krenemo brijegom, ti se okreneš da bi

pogledala svijet


i onda ne preživiš nego se udaviš

to da ti je usud i sreća.

strašna su imena po kojima te pamtim

Bertold, satelit, revolucija.

u zraku si jeftinih kineskih restorana

u šaci rastresitog snijega.

svi smo se okupili oko planinskog jezera


i nitko se tu nije smio zamočiti osim tebe

toliko je studeno bilo.

sada je već svuda toplo i svatko smije isto što i ti.

ipak, u svitanju nad Karpatima ja sam bio jedini čovjek


što ti je raskrilio prostore za hrabrost


no ti si ispala pizda.

***

šapnula si u zrak negdje mimo mene

nikada se nećemo dobro jebati


ja sam tako vitalna a ti tako Hegel.

suho materijalne magle pokupile se po brdima

i ni pticu nad glavom ne čuješ

samo pjesme iz bliske prošlosti.


ja nisam znao na koga misliš dok biraš cipele

za brda, ples ili dugo čekanje pod nadstrešnicama


niti osjeti li tvoja ruka da će biti kiše

na svim ulicama na svijetu izgledala si isto

i je li onda zaista bilo nužno putovati?

***

bijeda od proljeća.

kad smo se vratili s planina majka mi je rekla

da sam borac


i po tome sam vidio da je ostarila jer joj treba

netko snažan

netko tko će joj pomoći da piša i žvače

a onda bez problema otići jebati i piti.

ništa na svijetu ne stari strašnije od majke

kesaste sise i brijegovi na prstima


samo zaboravljene uspomene pod trepavicama

Italija sa razglednice a ne sa dlana.

da je bar umrla kad i otac no ispala je pizda

što želi život pod izgovorom da hoće gledati

unuke, filmove, more u lipnju


a zapravo treba samo izlaske i zalaske sunca

ma čim bili poredani u besmisao.

svaki put kada razvlačiš kožu oko očiju

ispijaš se u ogledalu

želim ti sve ovo reći jer


tko će bolje razumjeti


nježni bijes bez uporišta,

preuranjeno žuto cvijeće opalo


po sopstvenim stopalima


nekad podivljalo.

misliš ostvarena si u svemu i svemu si sama dovoljna.

a i ja sam bio smiješan.


pravio se da uživam koračati sam


išao po trgovima i ignorirao ljude


samo ponekad zastao za psom ili istrgnutim

listom iz novina


više njegovan no odista hrabar


više hrabar no odista svoj.

***

a kaže

budimo načisto, ovo je bijeda od proljeća.

a u brdima u kojima sam odrastao


i u koja idem još samo čitati ozbiljne knjige

i dalje raste goruća biljka što liči na tebe – afazija


i da nije korovčina što guši, znaj


nikada te ne bih poredio sa cvijećem

afazija nema mjere


rascvjeta se i pored debelih, glasnih krava


u njihovim stomacima ona i dalje živi i kulja ka svijetu

cijele su širine jednog dječjeg oka bile samo

afazija u cvatu


jedino snažno što ne umire i što biva sito

samoga sebe

bijedni zeleni prizoru


i žena raduje više no ti.

tvoja usta puna jeftine čokolade koja se

nemarno odnose prema ljubavnicima

tvoja smrdljiva kosa i gruba koža na laktovima

Bogorodice koliko li si lijepa kada i pored

toga sječeš nerazdjeljivo


melješ sudbine


oneobičavaš i brda u kojima sam odrastao

ja u to pogledati ne smijem


afazija nema mjere


i još su samo stubišta sakralna mjesta

no nema se gdje kleknuti.

***

reći ću ti nešto i o tim brijegovima

u neka lošija vremena tamo nije bilo lijekova ni sapuna


no sijalo je sunce – sada je obratno

prozori svih kuća razdijelili se na zamagljene i prozirne


i svako je prljav ili blažen

osim ove podjele više se ništa ne dijeli.

kuća u kojoj je odrasla Mili


prvo mjerilo onoga što ću kasnije obući u ove hlače


sada je samo spomenik jeseni i ljetnjikovac svjetskih ljudi.

ja ne znam čini li mi se da smo bili drugačija djeca


dok smo rastavljali parčiće zemlje


jer u svakom je bio ili crv ili grumen zlata

i sve smo jednako čuvali

no, kao da je djetinjstvo sada bitno kad

ovaj nježni, boležljivi i upišani čovjek

ugrožen šumama


još samo knjige umije čitati

ozbiljne knjige o poricanju i dokazivanju stvari

da me netko vidi kako komično izgledam

dok crven od sunca pokušavam misliti

dekomponiranje, predmetnost, poredak

uhvatio bih se za kukove i pokidao od smijeha

no nikoga nema da me vidi i zato sam slobodan

jedino se ti ne bi smijala, u to sam uvjeren

ti bi samo ispuhnula dim cigarete i sve bi ti

bilo mlako i nevješto izvedeno.

sve više vjerujem da ništa na ovom svijetu ne

zgromi dušu osim


par tvojih umornih prstiju koje listajući Prousta

dobivaju na tišini

u ovakvim noćima savijem lice ka svojim

mekanim šakama


zamislim pod sobom tvoje prljavo i znojno tijelo

i umokrim posteljinu ne prestajući sa mišlju

mišlju u kojoj, majku ti, svi umiremo


pa i tvoja divna pička


u kojoj je još davno posijano sjeme starenja.